“Pročitala sam pismo gospođe Verice i smatram da je gotovo 99 posto točno rekla o domovima za umirovljenike. Kako to znam? Imam nemoćnu, invalidnu i nepokretnu majku u jednom zagrebačkom domu”, kaže nam čitateljica (65) koja ni slutila nije da će se majčin boravak u domu pretvoriti u agoniju.
Dodaje, njena stara majka je imala nekoliko operacija i uspješno se oporavila nakon njih. Naime, brinula se o majci nakon tih medicinskih zahvata u svome domu. No, kako se i naša sugovornica razboljela, majku je ipak morala smjestiti u ustanovu za stare i nemoćne osobe.
“Jako teško smo to podnijele i ona i ja. I dan danas odlazim k njoj svaki drugi dan, nosim joj hranu i sve što treba pa čak i lijekove kad me sestre obavijeste da ih podignem i donesem. U početku je sve bilo u redu, svi su bili ljubazni, ali se ta situacija s vremenom pogoršala”, navodi i nastavlja: “Stalno su gubili maminu odjeću i donosili tuđu. Bila sam šokirana, posebno jer je mamina odjeća bila označena.”
Našoj sugovornici se, navodi, zamračilo kad je majka povraćala pa su s plahtom u koju je povratila bacili i njenu zubnu protezu. “Srećom tada zatekla tamo pa su odmah počeli tražiti. Ove godine u kolovozu ponovno su bacili protezu u smeće i rekli da to nije njihova krivica. Obratila sam se nadređenoj osobi koja rukovodi njegovateljicama i napomenula da sam ravnateljicu upoznala s događajem.”
Dugo je čekala odgovor
Potom je, kaže nam, napisala pritužbu i osobno je predala na urudžbeni zapisnik kako bi bila uručena na ruke ravnateljice. Poslije toga je dobila poziv socijalne radnice iz doma koja joj se ispričala. Obećala je da će osigurati novu protezu za svoju štićenicu. Naša sugovornica je, dodaje, inzistirala da sve dobije napismeno, a zbog svega im je i priprijetila Pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom.
“Nije u pitanju samo proteza. Dugo sam se borila dok sam s nepokretnom mamom hodala po bolnicama uz prijevoz. Cijele dane. I sama sam se iscrpila. Bila sam s mamom na Rebru, gdje je fizijatar nakon pregleda donio mišljenje da su joj potrebne fizikalne terapije i vertikalizacija. Zbog toga sam išla na komisije koje su godine i pol odobravale te terapije, a onda su mi rekli da bi majka terapije trebala dobivati u domu.”
Kao da je već umrla
Od liječnika je naša sugovornica dobila savjet da tuži dom, budući da domski fizioterapeut radi samo s polupokretnim štićenicima. Iako je sve pokušala dogovoriti s domom, odgovor nije dobila. Najteže joj pada, kaže, što njenu majku tretiraju kao da je već umrla.
“Sada jede kašastu hranu i potpuno je nesretna. I ja s njom. Eto, tako je u domu. Ima još toga, i nikada ne bih voljela završiti tamo. Tamo je dobro jedino onima koji hodaju, onima koji mogu izaći van, imati društvo, sudjelovati u aktivnostima.”
“Kad sam pitala socijalnu radnicu imaju li psihološku pomoć za nepokretne osobe, nekoga da s njima razgovara, da im kaže lijepu riječ i slično, odgovorila je da nažalost nemaju”, navodi naša nesretna sugovornica uz zaključak: “Kad ne bih često obilazila majku, ona bi tamo poludjela.”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
