Tek je nakon umirovljenja gospođa Jasmina Markota pronašla posao kakav si je priželjkivala od rane mladosti. Zaposlila se sezonski u turizmu, u jednom šibenskom kampu gdje je na tri strana jezika, engleskom, talijanskom i njemačkom, dočekivala i ispraćala goste.
“Završila sam turistički smjer na studiju ekonomije u Zagrebu, ali u Koprivnici tada nije bilo posla u struci pa sam radila druge poslove. San iz mladosti ostvario mi se lani kad sam u kampu radila kao domaćica. Uživala sam kao nikad”, govori nam ova vesela umirovljenica.
Kad se po završetku sezone vratila kući, nije dugo čekala na novi posao na pola radnog vremena. “Zaposlila sam se u koprivničkom Crvenom križu gdje sam radila na završnom računu. Kad mi je istekao ugovor, ovdje sam nastavila volontirati. Naviše radim na dijeljenju paketa potrebitima kojima naši sugrađani, na posebno označenim mjestima u trgovinama, ostavljaju donacije u hrani i raznim potrepštinama. Radimo to u sklopu EU projekta Podravski humanitarci“, otkriva nam gospođa Jasmina.
Problematika manjih gradova
Ukazala je potom na problematiku na koju nailaze umirovljenici u manjim gradovima. “Kod nas se raditi u mirovini može, ali na poslovima čišćenja, u trgovini, i slično. Za ljude s visokom naobrazbom, koji su stručnjaci u svojoj branši, posla na kojem mogu dati svoj maksimum baš i nema. Moja su uža specijalnost, nakon duge karijere, financije”, rekla je.
Za radnog vijeka promijenila je, priča nam, četiri radna mjesta. “Po povratku sa studije nisam odmah našla posao u Koprivnici, već sam tri i pol godine radila u jednoj firmi u Đurđevcu. Potom sam se uspjela zaposliti kao product menadžerica u Podravci. S vremenom me povuklo poduzetništvo pa sam s poslovnom partnericom otvorila butik i pozamenteriju, ali nam je rat pomrsio planove. Tako sam se ’96. zaposlila kao poslovna tajnica u Udruženju obrtnika Koprivnice i tu sam ostala 26 godina.”
Poslom u Udruženju bila je iznimno zadovoljna. “Imala sam vrlo veliku kreativnu slobodu i provodila sam mnoge projekte. Često sam poslovno putovala, uređivala brošure i razne obrtničke priručnike, primjerice o povijesti tradicijskih frizura, o starim zanatima kao što su šeširdžije, te sam napisala monografiju Udruženja”, doznajemo od naše svestrane sugovornice.
Svakodnevica
Živi u kući s majkom, ali vode odvojena kućanstva. “Govorili su mi zašto si nisam kupila stan i otišla od roditelja, no danas mi je drago što sam tako odlučila. Kao prvo, nikad se nisam udavala pa me nije privlačila ideja da živim sama, a kao drugo, mama sada ima 86 godina i iako je još vitalna, drago mi je što je u ovom razdoblju života pored mene”, govori gospođa Markota.
Mirovina joj, otkriva, iznosi 60 posto plaće, koja je bila blago iznad hrvatskog prosjeka. “Kad sam jednom osvijestila da mi se bliži mirovina i da će mi primanja pasti skoro za duplo, počela sam imati fobije da se financijski neću moći snaći s tim. Počela sam intenzivno ulagati u kuću i okućnicu da sve napravim prije penzije. Ali, kao što mi i drugi govorili, čovjek dođe u mirovinu pa se presloži i posloži”, kazala je.
To što je nastavila raditi, nije bilo iz nužde, većim je dijelom to bila njezina želja. “Volim biti aktivna i među ljudima, povela sam se i za time da još mogu doprinijeti zajednici. Pa opet, bit ću iskrena, lijepo je i kad na račun uz mirovinu sjednu ti dodatni euri. Lijepo si je priuštiti nešto više, primjerice neko lijepo putovanje, što s samo s golom mirovinom prosječnom hrvatskom umirovljeniku baš i nije izvedivo”, rekla je.
Ukorijenjena diskriminacija
Dotakli smo se potom još jednog problema našeg društva koji je muči, a na kojem želi poraditi. “Kroz našu udrugu umirovljenika želim pokrenuti akciju protiv diskriminacije starijih osoba. Počnimo od toga da se danas još uvijek jasno osjeća razlika u odnosu na spol, pa tako muškarci često ostaju u upravnim vijećima do kasne starosti, dok žena tu gotovo da i nema.”
“Oslovljavanje starijih također je problematično. Nedopustivo je čitati naslove poput ‘Bakicu od 67 godina pogazio auto’, primjerenije bi bilo napisati ‘Gospođu’. Dobne granice se pomiču, a ljudi sa 65 godina ne moraju se osjećati starima i na tome treba poraditi.”
Potom je istaknula da se na društvenim mrežama također često osjeti netolerancija. “Mnogi, čim shvate da ste stariji, krenu s uvredljivim komentarima poput ‘Što ti stara babo hoćeš?’. U svijetu se već pojavljuju pokreti protiv ovakvog odnosa prema starijima, a poznata glumica Sharon Stone postala je simbol te borbe jer javno iznosi kako se nosi s predrasudama vezanim uz dob, posebno nakon moždanog udara i gubitka posla. Odnosi se to i na prozivke da je za starije od 65 neprimjereno nositi podrapane traperice, otkačenu frizuru i slično. Kakvi su to propisi, tko nam to sudi? To treba mijenjati.”
“Također, potrebno nam je više empatije i tolerancije prema starijima, kao što to vidimo u nekim zemljama gdje postoje posebne blagajne za starije na kojima se smije duže zadržavati i razgovarati, pa mladi ne kolutaju očima na njih, niti ih vrijeđaju”, navodi primjer dobre prakse.
Važnost šetnje i druženja
Vratimo se još malo svakodnevici naše sugovornice, koja je već pogledavala na sat jer mora prošetati susjedinog psa, Dalmatinera. “Moja Ana često putuje kod djece i unučadi pa psa ostavi meni na čuvanje. Dnevno prošećemo i do 10.000 koraka. K tome, vozim bicikl. Otkako sam preboljela rak, priroda i zrak su mi važni. Voljela bih i planinariti, ali ne mogu zbog bolne kralježnice. Ponekad čitam savjete da čovjek treba osluškivati svoje tijelo i stati kad mu kaže dosta, ali ja radije šećem i vježbam uz bolove, bojim se stati i prepustiti se boleštinama”, kaže nam.
Dosadno joj, kaže, ne stigne biti, čak nema vremena ni za gledanje televizije. “U Zagrebu imam kumu i prijateljicu iz studentskih dana, Manuelu i Sonju pa besplatnim vlakom odem na veselo čavrljanje s njima. Kod kuće pak povremeno pripremam objed ili čajanku za prijateljice Suzanu, Ružicu i Anu, a s majkom često pozovemo i bratovu obitelj. Osobito drage gošće su nam nećakinje Mirna i Jelena. Volim kuhati, volim se družiti, a osobito sada u mirovini, kad više ne moram žuriti, samo uživati”, zaključila je naš razgovor ova vedra i poletna koprivnička umirovljenica.
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
