Zar više ne odgajaju djecu da se ustaju starijima u javnom prijevozu?

Kada se dijete treba početi ustajati starijima u javnom prijevozu? Debatu o ovoj temi pokrenula je jedna majka koja se na Mumsnetu požalila na ponašanje djece i roditelja koji su njenoj starijoj prijateljici odbili ustupiti mjesto u autobusu.

Naime, radi se o ženi u sedamdesetim godinama života koja je nesigurna na nogama, iako, tvrdi to pokretačica teme, ne pati od staračke krhkosti. Ljutita majka je ustvrdila da “djeca starija od pet godina mogu stajati u javnom prijevozu”, a temu je nazvala “Jesam li nerazumna?”

Njih su dvije bile u autobusu koji je krenuo na more prvog dana školskih praznika. Očekivano, u sjedalima su bila djeca; od posve male do ranih tinejdžera. “Apsolutno nitko od njih nije starijoj ženi ponudio svoje mjesto. Niti su im njihovi roditelji rekli da to trebaju učiniti. Ni oni nisu ponudili svoje mjesto”, ustvrdila je.

Obrušivši se na mlade koji su sjedili, žena je rekla: “Mislite li da bi dijete trebalo sjediti kad kraj njega stoji netko kome je to sjedali potrebnije? Ako je tako, zašto?” Iako je rekla da razumije da neka djeca s teškoćama u razvoju ili drugim bolestima moraju sjediti, bila je nepokolebljiva u tome da “većina predškolske djece može sjediti u krilu svojih roditelja”.

“Sebični roditelji odgajaju sebičnu djecu”

“Većina djece starije od pet godina može stajati u autobusu, zar ne?” dodala je. Upravo je ta tvrdnja izazvala brojne reakcije. Mnoge od tih reakcija na tragu su reakcije bijesne majke.

Jedna korisnica Mumsneta je napisala: “Da, starija djeca i mladi tinejdžeri definitivno su trebali ponuditi svoje mjesto. Razina empatije je pala u posljednjih desetak godina otkako su djeca bacila knjige i prihvatila se pametnih telefona. Previše ljudi gleda samo na sebe.”

Druga se žena složila: “Djeca, tinejdžeri i odrasli zdravi ljudi trebali bi se ustati. Kao djeca, uvijek smo ustupali mjesto odraslima ili bilo kome tko je trebao sjedalo. Ovih dana djecu uče da budu sebična i razmažena, a odgajaju ih roditelji koji nemaju nimalo empatije.”

“Platili smo kartu, ne želimo stajati!”

Ipak, ne slažu se svi da bolest i starost znače i automatsko pravo na sjedenje u javnom prijevozu. Jedan je korisnik napisao: “Ako sam kartu platio 8 eura, onda ću sjediti ako uspijem uhvatiti sjedalo. Ako imate problem s nedostatkom sjedala, riješite to s autobusnom tvrtkom i njihovim dobro plaćenim direktorom.”

Starost i nemoć nisu problem mladih niti njihovih roditelja koji su uredno platili kartu, zaključili su mnogi koji misle da djeca imaju pravo sjediti dok stari i nemoćni stoje pored njih. (r)