Kako vrijeme od smrti njezina oca odmiče, gospođi Andreji sve teže pada majčina bezvoljnost. Ona jednostavno, piše nam, ne želi nastaviti sa životom.
“Kad je umro otac i moja se majka, koja ima 77 godina, predala. Ništa je ne zanima, ne održava više ni sebe ni kuću kao nekad. Živim 40 kilometara od nje, a brat je u inozemstvu. On dođe jednom godišnje, stoga znam da je briga za nju na meni.”
“Sjedi i plače, neće si ni televizor ni radio upaliti, da ne čuje pjesmu. Kako će tako dalje, zbilja ne znam. Nadam se samo da će ostati samostalna jer ja još radim i ne mogu češće kod nje. Odem jednom tjedno i jedva jedvice joj stignem malo pospremiti i napraviti što treba u kući i vani.”
Ni do dvorišta
“Svaki put je uspijem tek malo umiriti, kažem da nije sve tako crno kako ona to vidi. Potom odem i do susjede, pitam je li se malo pribrala. Zadnji put mi je susjeda rekla da je tri dana nije vidjela na dvorištu. Ako joj žena hoće nešto odnijeti, višak obroka, kolač ili nešto s vrta, kaže da joj stavi pred vrata. Ne znam zbilja što ću s njom, osamila se do krajnjih granica”, napisala je Andreja.
Bezvoljnost ima brojne posljedice. “Grozno mi je reći naglas, ali prestala se i prati. Moram ići k njoj i doslovno sjediti ispred kupaonice da čujem da se tušira. Srećom su prije deset godina renovirali kupaonicu i kadu zamijenili tuš kabinom, dobro je otac govorio, da će doći dan kad ne budu mogli preskakivati staru kadu. To bih preporučila svakome, jer sada vidim kako naglo dođe smanjena pokretljivost. Spasila nas je tuš kabina u koju sam joj stavila i mali plastični stolčić, da može sjesti ako joj ne bude dobro. Mirnija sam tako”, piše.
Zaključava se
Potom otkriva da se majci i fizičko zdravlje pogoršava. “Zdravlje joj se srozalo jer je izgubila najmanje deset kila, a sigurno i više, a s druge strane ima visok loš kolesterol. Žali se na artritis, a za vrtoglavice ne želi liječniku. Jedva sam je prisilila da ode na pregled za štitnjaču jer pije lijekove, pojačali su joj dozu. I to sam je doslovce držala za ruku i vodila kao malo dijete, sjedila s njom u čekaonici”, priznaje nam.
“Da se majka malo malo potrudi živnuti i da malčice vrati volju za životom, još bi mogla proživjeti niz lijepih godina. Žao mi je što se predala. Znam koliko je voljela tatu svih njihovih 50 zajedničkih godina, ali čovjek ne može iz svoje kože van, mora se boriti. Htjela sam je odvesti na jedan vikend u toplice, tad se zaključala i rekla da neće nikud. Situacija je ozbiljna, a bojim se kako će tek biti ako se malo ne trgne”, požalila nam se u pismu zabrinuta kći Andreja.
Pročitajte i svjedočenje gospođe Senke koja nam je povjerila da ju je nakon smrti supružnika spasio njezin vjeran pas. Gospođa Zlata Kipčić iz Zagreba nam je pak ispričala da je dugo nakon smrti supruga tražila smisao života, ali ga je pronašla. Razgovor s njom pročitajte ovdje.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
