“Otupjela sam. Zdravlje mi je sada loše, ali Bogu hvala stabilno sam, pa se nosim s tlakom i dijabetesom, kao i bolovima u koljenima. Za sada je kako je, kad ne bude išlo prodat ću sve i otići u dom za starije. Najveća mi je želja nekada bila ostaviti imovinu dvjema svojim kćerima, da im olakšam starost jer su penzije nikakve, ali nije ih briga za mene pa si na žalost ne mogu priuštiti čuvati im stan”, govori nam umirovljenica Vlasta.
Na lijepoj je poziciji u gradu, kaže da bi trebala dobiti pozamašnu svotu za nekretninu od 75 kvadrata. “Stan sam stekla s pokojnim suprugom. On je sve ostavio meni, a ja sam u nezahvalnoj poziciji. Želim sve ostaviti kćerima, ali dok se doslovno rušila po kući i nisam znala što mi je, niti jedna me nije došla vidjeti i odvesti me doktoru jer ne vozim. Imam 77 godina i bilo bi mi lakše da su uz mene i da me malo upute, jer nisam više snalažljiva kao nekad. Susjeda je nazvala hitnu”, kaže nam.
Kuća u vjetar
“U slučaju da su se brinule za mene i da su se ponudile da mi jednog dana doplate starački dom, mogle su si jednog dana prodati stan i podijeliti novac. Ovako sam prisiljena sama pobrinuti se za sebe i morat ću dati stan pa makar živjela u domu jako kratko. To mi se čini kao davanje u vjetar, umjesto njima, ali nemam izbora. Jednostavno niti dođu niti pitaju. Nazovu, da, jednom u nekoliko mjeseci, a i tada samo pametuju. Nemaju empatije i vide samo sebe i svoje probleme.”
“Razumijem svaku od njih i ne miješam im se u život, ali izdvojiti malo vremena za mene ne bi im oduzelo toliko od života. Neko vrijeme kad su imale mlade obitelji sam ih redovito zvala, i njih i zetove i unuče, okupljala ih na ručkovima, nismo jako daleko. Onda su me prozivale da forsiram, pa sam ih pustila. Od tada je svatko sebi najvažniji. Nemaju pojma što znači starost, samoća, bolest, besparica u mirovini. No same su izabrale svoj put”, govori nam gospođa Vlasta.
Svaka godina nosi svoje
Polako se, kaže, priprema za neizbježno. “Svaka me godina malo ‘pobere’. Svake sam godine slabija, manje toga mogu napraviti, i po vrtu i po kući. Bolest u ovim godinama dođe, ali ne odlazi do kraja, samo s njom naučiš živjeti, ako ti dopusti. Život ti ujutro počinje, a navečer završava s lijekovima.”
“Radosti da me djeca u danu nazovu nema pa mašem susjedima. Dani prolaze, sretna sam ako me nazovu za rođendan. K njima ne mogu, jer ne mogu na autobus više. I na kraju sam izgubila svaki osjećaj za njih, to je moj obrambeni mehanizam od boli koja je godinama pekla”, rekla je gospođa Vlasta.
Da je izgubila osjećaj za kćeri koje ne mare za nju, nedavno nam je u pismu napisala i umirovljenica Rea. Njezinu dramatičnu ispovijest pročitajte ovdje.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
