Ne zna, kaže nam gospođa Višnja, što si je sestra zamislila kad je sa suprugom i kćeri dolazila k njoj na more, ali zna da prije toga uopće nisu razgovarale o tome kako će funkcionirati dvije obitelji u zajedničkom kućanstvu. A upravo je tu nastao nesporazum među sestrama.
“Deset smo godina suprug i ja gradili malu kuću na moru. Mukotrpno, vikende i vikende sam ostavljala dole i kuhala radnicima i odrađivala sa suprugom sve što je bilo u našoj moći. Kad je kuća bila gotova, s veseljem sam na tjedan dana pozvala sestru, šogora i njihovu tada desetogodišnju kći. U kući smo bili i moj suprug, 11 godina stara kći, osmogodišnji sin i ja. Nije završilo dobro. Od tada se pitam ima li smisla bilo koga zvati”, otkrila nam je gospođa Višnja.
“Doputovali su u vrijeme ručka, dočekala sam ih umorne i iscrpljene od duge vožnje, s ručkom. Sve je bilo u najboljem redu. Dala sam im jednu sobu i rekla sestri neka se osjeća kao doma, sve joj je na raspolaganju i svatko će neopterećeno funkcionirati za sebe što se tiče dolazaka, odlazaka, kuhanja.”
“Nije prošlo ni tri dana, krenula je frkati nosom, a da ni sama nisam shvatila zašto. Imali smo drugačiji bioritam i nisam vidjela problem u tome, navečer bi se opet okupili na terasi i zabavljali se. No oni se navečer više nisu pojavljivali već su išli do mjesta. Nisu više normalno komunicirali s nama sve do dana odlaska”, doznajemo.
Otišla bez pozdrava
Deseti dan su rano ujutro potrpali stvari u auto i otišli kući. Ni riječi, ni pozdrava. “Tek sam kasnije saznala da su se uvrijedili što nisam napunila frižider i ponudila ih doručkom, ručkom, večerom i još valjda prala suđe za njima, jer su ONI došli na odmor. To što smo mi dio svog odmora od tri tjedna planirali provesti s njima bila velika pogreška”, kaže nam.
Potom je objasnila da je ona jutarnji tip, za doručak si je u njenoj obitelji uzimao tko je što našao, a ručali su nešto lagano i tek oko tri popodne. Za večeru bi bilo kruha, namaza i voća, nije dvaput kuhala. “Mislila sam, kad sam joj rekla da ima cijelu kuću na raspolaganju, da će se oni posložiti kako im odgovara i da ne očekuje da ih ja služim. Prevarila sam se. Eto, to je razlog zbog kojeg ona ni šogor ne razgovaraju sa mnom.”
Odgoj nije kriv
“Samo sam još jednom nazvala i pitala što mi ima za reći, pa mi je tada rekla da smo ih ignorirali i da nije bilo ničeg u kući. Možete li to vjerovati? Nakon toga, nisam se više trudila stupiti u kontakt s njom. Strašna je spoznaja zbog čega se uvrijedila, ali ja s tim mogu živjeti. Ne znam može li i ona”, kaže nam.
Potom otkriva da se njezina, danas odrasla djeca, i sestrina kći, ipak pozdravljaju kad se vide, čestitaju si rođendane i među njima nema zle krvi. “Roditelji nas nisu tako odgajali, naprotiv, uvijek su za života poticali obiteljska okupljanja i druženja. Što se u nju uvuklo da tolike godine meni zamjera, ne znam. Možda je svemu kumovala i ljubomora, što ja imam kuću na moru, tko će znati, jer mi zvuči nevjerojatno da se sa mnom zakrvila jer nije dobila uslugu kao da je u hotelu”, razmišljanja su naše sugovornice Višnje.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!