“Teško mi je i prisjetiti se dana kad sam tatu prvi put ostavio u domu za stare i nemoćne.” Stoji to u ispovijesti sina koji je za brojnih posjeta ocu iz dana u dan otkrivao koliko ljude u domu bližnji zanemaruju. Pa čak i djeca, zaključio je, mogu biti okrutna prema roditeljima koje ne posjećuju.
“Provodio sam gotovo svaki dan barem malo vremena s tatom, provjeravajući prilagođava li se dobro novoj okolini, jede li, održava li higijenu. Slamalo mi se srce kad bih ušao u njegovu sobu i ugledao ga kako samo zuri kroz prozor na 5. katu. ‘Brojim ptice’, znao mi je reći. I koliko god mi je bilo teško vidjeti tatu u takvim izdanjima, nikad nisam odustao od njega i prestao ići k njemu. Radio sam puno radno vrijeme, ponekad prekovremene, ali mi je najvažnije bilo da ga svaki dan barem nakratko vidim.”
Nije mu dugo trebalo da shvati da je jedan od rijetkih koji učestalo posjećuju voljenu osobu. “Sprijateljio sam se s voditeljicom doma koja je često bila na porti. Nikako nisam mogao shvatiti zašto tolike ljude, koje sam sada već poznavao, nitko ne posjećuje. Pitao sam je zašto je tome tako, a njen odgovor nikada neću zaboraviti. Rekla je da nema većeg zločina na ovom svijetu od toga da djeca ostave roditelje na pragu staračkog doma i odvezu se zauvijek.”
Jadni izgovori
“Potom mi je rekla da se nagledala štićenika koji bi svaki put kad bi se otvorila vrata okrenuli glave da vide je li došao netko njihov. Pitao sam je žive li možda ta djeca stotine kilometara od staračkog doma. Odgovorila je da se radi o djeci koja su udaljena tek petnaestak minuta vožnje, ali im je lakše samo nazvati i pitati kako su im je tata ili mama. Ona bi im odgovorila da bi ih trebali posjetiti, a zauzvrat bi dobivala najjadnije moguće izgovore. To je strašno!”
Izrasli smo, piše ovaj sin, u sebično društvo. “Ja, ja i samo ja. Počeo sam razmišljati o tome da mora postojati posebno mjesto u paklu rezervirano za ljude koji su u stanju ovako šutnuti i odbaciti svoje roditelje. Koliko puta čujemo kako ljudi naglas žale što nisu proveli više vremena s tatom i mamom kad je već kasno za to. Jako sam sretan jer to nikada nisam morao reći. Tata, mama i ja razgovarali smo o svemu i svačemu. Nedostaju mi oboje.”
Uh, taj daljinski!
Je li mu ponekad bilo naporno ići k njemu i slušati ga? “Neka je, ne marim. Na primjer, moj tata je, dok je bio u domu i još relativno zdrav, vječito imao problema s daljinskim za TV. I većinu večeri bi me nazvao i govorio da opet ne može pokrenuti ‘taj prokleti daljinski’. Svaki put bih mu korak po korak objašnjavao kako doći do željenog kanala. Danas gledam unatrag i razmišljam što bih sve dao da čujem zvon telefona i da razgovaram s tatom o njegovom daljinskom upravljaču.”
Dirljivo pismo završio je riječima: “Jednom kad umru, nestali su zauvijek i nema povratka ni ispravka. A ako možete živjeti sami sa sobom nakon što ste roditelje smjestili u starački dom i nestali iz njihovih života, onda imate neke nadnaravne moći. Nemojte biti ta osoba. Posjetite ih. Ponesite im mali dar, odvedite ih na ručak. Samo ih posjetite.” Posjećujete li svoje starije dovoljno?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
