Otac gospođe Mirne bio je istaknuti poduzetnik u svome kraju. “Sagradio je kuću dovoljno veliku da u njoj žive on i mama, ja s obitelji, i brat s obitelji. Tako je i bilo, ni brat ni ja nismo selili, naši su supružnici došli živjeti k nama i tu su rasla naša djeca. U kući nas je stanovalo devet kad smo od idilične obitelji preko noći postali seosko ruglo”, priča nam gospođa Mirna.
Potom otkriva da se živo sjeća trenutka kad joj je mama rekla da otac ima ozbiljnu vezu s drugom ženom i da je najavio odlazak od njih. “Bio je to najveći udarac u mom životu, mislila sam da više nikada ništa neće biti isto. Tata je znao izbivati, ali takva mu je bila priroda posla. No, kad je bio kod kuće, bio je normalan obiteljski čovjek i moram reći da sam do tada bila pošteđena velikih stresova, trauma, moj život je bio mirna voda”, govori nam.
Shrvana obitelj
I baš u vrijeme kad je trebao i po treći put postati djed, njezin otac je, u 56. godini života, odlučio napustiti obitelj. “Otišao je 60 kilometara dalje, u drugo veće mjesto. Uselio se kod te nove žene. Imala je kuću koju je kasnije, saznala sam, obnovio iz temelja. Svoj je biznis nastavio u drugome mjestu. i tu je bio uspješan, mnoge je ljude iz branše znao otprije”, govori.
Na drugoj strani, njegova je prvotna obitelj patila. “Svi smo bili shrvani. Brat i ja smo radili pa smo se nekako lakše othrvali udarcu, ali mama je cijeli život bila kućanica. Nju je to toliko dotuklo da više nije bila u stanju čuvati unuke. Pila je lijekove protiv depresije I tek je nakon nekoliko godina malo došla k sebi”, doznajemo.
Sustigla ga teška bolest
Kako bilo, 23 godine nakon odlaska iz obitelji, odbjegli otac se razbolio. “U prekasnoj je fazi saznao da ima rak debelog crijeva. Ne znam je li ignorirao simptome ili što se dogodilo, ali kad je došao na pregled liječnik mu je rekao da ga više ne može operirati jer se rak proširio po tijelu. To mu je saznanje samo ubrzalo bolest. Imao je 78 godina. Star čovjek kojeg sam viđala jednom u nekoliko godina, kad bi došao u naš kraj rješavati papire na općini ili nešto slično”, povjerava nam.
Povratak obitelji
”Nazvao me i pitao mogu li s majkom dogovoriti da se vrati kući. Rekao je da mu je to posljednja želja. Vjerojatno će svatko reći ono što sam i ja rekla u prvi mah – ostani gdje ti je mjesto, kod nas više nemaš što raditi. Ali sutradan sam mu ipak javila da mu je sobica spremna. Sam se dovezao automobilom. Sjeo je s nama, objavio u kakvom je stanju bolest, dogovorio i medicinsku sestru da mu dolazi davati injekcije protiv bolova, koji su već bili počeli”, kaže nam gospođa Mirna.
Poživio je još dva mjeseca. “Bilo je bolno, bilo je užasno. Uz njega smo bile uglavnom majka i ja, nismo gotovo ni spavale. Oprostila sam mu u onim neljudskom patnjama. Pokopan je na seoskom groblju, majka će jednog dana leći uz njega”, otkriva nam.
Druga žena još je živa. “Otac nam nikada nije rekao zašto je došao kući umrijeti. Ta žena je još uvijek živa jer je bila i dosta mlađa od njega. Ne viđamo je nikad, bolje je tako. Eh, kakav bi se roman o našoj obitelji dao napisati! Ima toga još”, natuknula nam je Mirna.
Svjedočite li i vi nekoj sličnoj zapetljanoj obiteljskoj priči?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
