Godišnjice mature prilike su za radosno okupljanje starih školskih kolega, prisjećanja na zajedničke trenutke i slavljenja uspomena. No, za neke, ovi susreti mogu biti i bolni, jer podsjećaju na neugodne uspomene iz škole. Pogotovo se to odnosi na one koji su doživjeli zlostavljanje. Iako su ova okupljanja uglavnom ispunjena radošću, mogu otvoriti i stare rane, donijeti pomiješane osjećaje radosti i tuge.
O jednom takvom nedavnom susretu na godišnjici mature, magazinu Slate pisala je čitateljica koja se odlučila suprotstaviti svojoj dugogodišnjoj zlostavljačici. Riječ je o osobi koja ju je maltretirala cijelo osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Kaže, punih 12 godina.
“Ona je sada najljubaznija osoba na svijetu, ali stvarno me za to nije briga. Prišla mi je kao da smo dobre prijateljice koje su samo izgubile kontakt. Podsjetila sam je da je baš ona provela anketu među mojim školskim kolegama o tome žele li da se ubijem ili ne”, opisala je svoje užasno iskustvo čitateljica.
“Također je plaćala dečkima da me hvataju za grudi i da mi se smiju. Podsjetila sam je koliko dugo je bila užasna prema meni i da je to postajalo sve gore što je bila starija. Namjerno nisam bila zlobna, a ton mi je bio neutralan. Nisam vikala, ali nisam ni spuštala glas dok smo ‘razgovarale’ u grupi ljudi”, opisuje susret sa zlostavljačicom žrtva koja dodaje da je stvarno tijekom tih godina mučenja razmišljala o samoubojstvu.
Prihvatiti ispriku ili ne?
Zatražila je i pomoć terapeuta koji joj je pomogao da procesuira dio boli koja nije nikada nestala. “Moja zlostavljačica se vidno uznemirila i zaplakala, pokušala mi se ispričati, ali nije me bilo briga. Ništa ne može poništiti ono što je učinila, a isprika je nerazmjerna šteti koju je nanijela. To sam joj i rekla.”
Nakon te godišnjice mature, čitateljica je dobila i ispriku putem e-maila. “Izgleda kao da je podsjećam da nije baš svetica kakvom se danas predstavlja. Dugujem li joj išta u ovom trenutku? Nije mi žao zbog onoga što sam joj rekla na godišnjici mature. Zaslužuje živjeti s dijelom boli koju mi je nanijela i koju nosim sa sobom”, pita čitateljica koja se potpisala pseudonimom “Bivša nasilnica ne postaje samo tako svetica”.
Oprostiti se ne mora nikome, ali…
Dakako, na ovo je pitanje odgovorila Slateova kolumnistica Jenée Desmond-Harris koja kaže da nitko nikome ne duguje oprost, ako ga ne osjeća. No isto tako, čitateljica nije obavezna svojoj zlostavljačici nanositi patnju niti davati lekciju o tome koliko je njezina isprika nedostatna s obzirom na štetu koju joj je nanijela.
“Zapravo, puno razmišljanja o kolegici koja vas je zlostavljala, o tome jeste li je uznemirili, je li se promijenila, je li bolja osoba nego što je bila u srednjoj školi, treba li je kazniti, i nije baš najbolja ideja. Ova priča je o vama, o tome što ste prošli i kako ste se zauzeli za sebe. Najvažnije je kako ćete vi ozdraviti, čak i ako ona nikada ne postane bolja osoba”, piše Desmond-Harris.
Ostvario vam se san, krenite dalje
“Mogu zamisliti da ste godinama sanjali o suočavanju s njom na način na koji ste to učinili i uživali ste i u samoj pomisli na odbijanja oprosta kako bi patila i prošla djelić onoga što vam je priuštila. To je vrsta razgovora koju zamišljate pod tušem. I vi ste tu fantaziju proživjeli u stvarnom životu!”
“Ali sada je gotovo”, kaže savjetnica navodeći da je vrijeme da čitateljica prestane razmišljati o tome kako zadržati kontrolu nad situacijom i kako dodatno kazniti mrsku osobu iz svoje prošlosti. “Vrijeme je za manje uzbudljiv posao, a to je otpuštanje boli koju nosite sa sobom”, zaključuje Desmond-Harris.
A vi, jeste li bili žrtva vršnjačkog zlostavljanja? Jeste li se susreli sa svojim zlostavljačima? Idete li na godišnjice mature?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
