Može li krizma proći bez kumova i preskupih darova?

Krizma kao mala svadba! nekoliko smo puta čuli ovaj komentar koji sažima svu raskoš gozbe i darova koje obitelji i kumovi pripremaju krizmanicima. No je li to nužno? I jesu li kumovi uopće potrebni? To je pitanje nedavno postavio čitatelj Mate iz Zadra katoličkom tjedniku “Glas Koncila“.

“Može li se pristupiti sakramentu potvrde bez kuma? Primjećujem da se odnedavno o tom pitanju vode rasprave, ali iz njih nije jasno što je ‘službeno’ stajalište Crkve po tom pitanju?” kratko je upitao Mate.

“Možda Vas je na to pitanje ponukalo i naše ranije pisanje o novoj praksi u nekim talijanskim (nad)biskupijama u kojima su biskupi odlučili da krizmanici privremeno neće imati krizmane kumove, a razlog je pastoralne naravi, to jest biskupi ističu kako se uloga krizmanoga kuma shvaća olako, kao da nije riječ o jednom od sakramenata kršćanske inicijacije”, odgovaraju iz Koncila.

“Na to upozorava i dr. fra Ivica Jurić u svojem članku ‘Zašto (ne) treba dokinuti krizmena kumstva (kumstva u Crkvi)?’ upozoravajući da je navedena služba danas očito u krizi. ‘Zapravo u krizi je postojeći pastoral i naš način življenja kršćanstva’, što je dovelo do toga da su neki biskupi ‘privremeno dokinuli kumstva. Dr. Jurić u članku navodi odluku nadbiskupa talijanskoga Brindisija, s kojom se ne slaže.”

“Biskup Brindisi odluku među ostalim opravdava i brigom za siromašne. Naime, navodi kako neki kumovi upadaju u dugove radi kumstva; dižu kredite da mogu kupiti dar kumčetu pa se čini da bi u takvim slučajevima, kako piše, bilo logičnije kroz nekoliko ciljanih kateheza upoznati krizmanike (i kumove!) s pravim smislom kumstva, a ne ukidati (privremeno) kumove zbog neugodnosti koje im krivo shvaćeno kumstvo donosi.”

“Također, neki biskupi objašnjenje za navedenu odluku pronalaze u činjenici da vjernici ionako ne drže do kumstva, da je to crkvena služba samo formalnoga karaktera, koja je izgubila svoju prvotnu važnost te se svela samo na društveni običaj. Osim toga krizmanici, ne vodeći računa o kriterijima Crkve, uzimaju kumove po umnogome drukčijim kriterijima, pri čemu prijateljstvo, interes i krvno srodstvo imaju prednost.”

“Stavljajući jak naglasak na pastoralni rad i katehezu, dr. Jurić ističe: Je li ispravnije, osim što je lakše, dokinuti službu kumstva kako bismo smanjili ‘neugodu’ pojedinim distanciranim vjernicima (kao i župnicima) zbog vjernika koji žele biti kumovi, a uopće ne dolaze na misu, ne sudjeluju u aktivnostima župe, nisu crkveno vjenčani itd. ili ih poučiti o pravoj svrsi kumstva? Kumstvo nije samo čast, nego i obveza, odgovornost. Ona nije stvar prestiža ili oportune prigode za stvaranje novih oblika povezanosti s poželjnim, javnim ili bogatim osobama, nego bi trebala biti usmjerena na osobe koje su aktivne u župnoj zajednici. Kada bi doista tako i bilo, i ove bi privremene mjere ukidanja kumstva na krizmi postale nepotrebne”, zaključuje Glas Koncila.