Piše nam naš čitatelj Milan da je rezigniran tekstovima koji veličaju život žena nakon smrti muževa. “Uvijek je to jednostrano i neobjektivno napisano kao da su samo muškarci loši i uzrok problemima u braku. Moj slučaj pokazuje da se može itekako živnuti nakon gubitka supruge. Tek nakon što sam postao udovac, progledao sam kao da sam dobio novi život”, piše u uvodu svoje povjerljive priče.
Nadalje piše da se oženio kada je vrijeme za to došlo, onako kako je tada bilo normalno. Nije bilo velike ljubavi, ali živjeli su zajedno i to se smatralo ispravnim. “Moja supruga bila je mlada učiteljica. Nikada nije voljela taj posao, ali ga je obavljala savjesno. Govorili su da je stroga i pravedna. Ja u njoj nisam vidio ni iskru ni radost koja je potrebna za tu službu.”
Zapravo, pitanje je koliko je voljela djecu, jer Milan nam piše da je nekoliko godina nakon ženidbe saznao da je otac djevojčice Marije iz kratkotrajne veze prije braka. “Vijest je stigla kao grom iz vedra neba. Supruga je poludjela kada je to saznala, kao da sam je prevario. Slijedile su godine drama i svađa svaki put kada bih vidio svoju kćer”, navodi. Majka njegove kćeri nikada nije tražila priznanje očinstva niti alimentaciju, pa ipak, trudio se pridonositi koliko je mogao. Ali u tajnosti, da supruga ne sazna.
“Mariju sam viđao kriomice, na mjestima gdje nas supruga nije mogla vidjeti. Isprva sam je dovodio doma, ali nakon svakog takvog druženja, supruga bi me danima častila ‘tihom misom’. S kćeri sam se viđao u parkovima, ispred škole, ali nikad u stanu njene majke jer bi to tek izazvalo kaos.”
Imao je zlatne ruke
Milan je, objašnjava, radio u autoprijevozničkom poduzeću i bio je vješt s rukama. Sam je obnavljao stan, zidao klijet, sadio vinograd i gradio vikendicu u Dalmatinskoj zagori gdje su ljeti odlazili on i supruga. Volio je raditi rukama, to ga je odvajalo od mučne svakodnevice koja je bila ispunjena vidljivim znakovima nedostatka ljubavi i smisla.
“Djeca nismo imali, a supruga je živjela u paničnom strahu da će Marija naslijediti sve što smo zajedno gradili. Zato je sva imovina bila na njoj. Testament je napisala kod odvjetnika tako da, ako ona umre prije mene, sve nasljeđuju njeni nećaci, a ja imam pravo uživati u imovini do kraja života”, govori Milan.
Gladan kruha, žedan vina
O lišavanju malih životnih radosti kratko kaže: “Nikada nismo jeli svježi kruh jer je čula da nije zdrav. Kupovali smo kruh svaki dan, zamrzavali ga i jeli nakon par dana. Imao sam vinograd i radio vino, ali ona bi mi dozvolila samo jednu čašu vikendom i praznicima. Ako bih se uspio iskrasti i cugnuti malo više, bolje bi mi bilo da se ni ne vraćam doma. Prijatelje i neko veseljačko društvo nisam smio imati. Ako bih se družio s dečkima nakon posla, opet bi danima šutjela i bila neugodna. Život s njom bilo je hodanje na prstima po minskom polju. Sve što sam napravio moglo ju je ozlovoljiti.”
Milan kaže da o razvodu nije nikada razmišljao, iako sada misli da je trebao davno to učiniti, pogotovo jer sa suprugom nije imao djecu. “Nisam posve siguran da nije ostajala trudna, ali moguće je da se rješavala trudnoća. Nije bila zla osoba, samo hladna i stalno u strahu da će moja kći naslijediti imovinu koju smo stvarali.”
“Svi zaslužuju ljubav”
Ni mirovina mu nije donijela olakšanje. Supruga nije našla mir i bila je koncentrirana na unaprjeđenje vikendice, klijeti, zgrtanje nekretnina, podjelu zemlje. Na kraju je stradala nesretnim slučajem, navodi se Milan. “Bio je to užasan trenutak, ali nakon prvotnog šoka, stao sam na noge nakon mjesec dana i shvatio da sam cijeli život protratio živeći u strahu i pod njenom čizmom. Odnos s kćeri se jako brzo popravio. Ona je odrasla žena koja ima svoju obitelj, brine o meni i družimo se bez straha. Djed sam.”
Zna da na sudu može lako dokazati bračnu stečevinu, ali Milan ne želi ulaziti u sukob s obitelji pokojne supruge. “Za imovinu se neću boriti, Marija kaže da njoj i njenoj djeci ništa od toga nije potrebno. Sve sam prepustio nećacima pokojne supruge i sada koristim samo stan u kojem živim. Razmišljam i njega prodati i kupiti novi, neopterećen uspomenama na težak život koji sam imao, ako mi nećaci to dopuste. Imao sam sve, a nisam imao ništa”, kaže.
Iako je volio suprugu, a misli da je na svoj način i voljela njega, slobodan od straha i pritiska sada uživa u svakom danu koji mu je preostao. “Nikada nisam slutio da život može biti tako lijep. Sretan sam što konačno živim. Možda nismo svi isti, možda nemamo svi jednake kapacitete za druge, ali svi zaslužujemo živjeti sretno i slobodno”, zaključuje.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
