Američka konceptualna umjetnica crnogorskog porijekla, Marina Abramović, progovorila je za NYT o mnogim temama, no posebno se dotaknula dugovječnosti koji bi rado doživjela. Potvrdila je da joj je nakana živjeti dulje od stoljeća.
“Svaka bora je prijetnja u američkoj kulturi. Moja ideja starenja je prihvaćanje ograničenja tijela. Da se probudite ujutro, da osjećate bol, da imate artritis, da niste fleksibilni kao prije. Uživanje u ograničenjima i viđenje kako možete prihvatiti svoje tijelo takvo kakvo jest. To je razlika. Amerikanci ne prihvaćaju svoja tijela takva kakva jesu”, kazala je Abramović dodavši da se ne boji stotog rođendana.
“Stvarno želim konačno vidjeti vanzemaljce u svom životu. Prije nekoliko godina pitala sam Richarda Bransona može li mi dati jednosmjernu kartu da odem u svemir i da se ne vratim. Želim vidjeti što je iza svega ovoga. Želim vidjeti crne rupe. Tko je stvorio svemir? Znatiželjna sam poput petogodišnjeg djeteta.”
Abramović je dala svoje ime metodi dugovječnosti, no potvrdila je da iza nje stoji liječnica koja ju je izliječila od lajmske bolesti. “Radila sam s tijelom cijeli svoj život. Ali nisam liječnik. Samo dajem svoje ime dr. Nonni Brenner kako bih promovirala proizvod. Nitko ne zna za nju. Svi znaju za mene.”
“Riječ je o kapima za energiju, alergije i imunološki sustav. Danas smo alergični na sve zbog načina na koji jedemo hranu i kako je zrak zagađen. Ako stabilizirate svoj imunološki sustav, nemate alergije i imate kapi energije, dobro ste. Ništa luđe od toga”, objasnila je.
A kako ona sama grabi prema dugovječnosti? “Svakog dana jedem brancina, ribu s roštilja, s kuhanim povrćem. Ništa drugo. Ne večeram. Imam lagan doručak, a zatim jedem oko 2 sata. Kada ostarite, ne trebate toliko jesti jer se ne krećete kao ludi”, otkrila je svoju tajnu.
Abramović je, podsjetimo, rođena u Beogradu u obitelji crnogorskih partizana. Svojevremeno je uznemirila jugonostalgični dio javnosti svojom knjigom memoara. Između ostalog, napisala je da je “Jugoslaviju, kojom je upravljao diktator Tito, zapamtila po nestašicama i osjećaju polovnosti”. Posebno su joj u sjećanju ostale zelenkasto okrečene javne prostorije, ofucanost, tjeskoba i osjećaj represije.
Tadašnje stambene zgrade ova je svjetska umjetnica opisala ružnim, tijesnim i pretrpanim. U njima su dodaje, živjele i po tri generacije, zbog čega su mladi parovi spolne odnose imali u parkovima i kinima. Više pročitajte ovdje.
