“Da je kći propustila nekoliko dana Dalmacije”, piše nam gospođa Mirna iz Zagreba, “sigurno joj ne bi kruna s glave pala.” Ljuta je jer je njezin suprug morao hitno na operaciju, a nisu imali pomoć ni podršku. “Imam 81 godinu i teški dijabetes, uz pridružene bolesti. Jedva još napuštam stan, godinama nisam ušla u tramvaj jer sam spora i osjećam se nestabilno na nogama”, napisala je.
Zbog briga su krenule još i nesanice. “Nekoliko mjeseci nisam dobro spavala jer se suprug, koji ima 84 godine, žalio na mokrenje. Najprije je to ignorirao jer je težak za otići kod doktora, ali kad je došlo do grla otišao je na pregled. Dijagnoza nije bila dobra, odmah sam zvala kćer. Moram sada reći da je kći tada dobro reagirala, otišla do liječnika i dogovorila s njim oko operacije. Termin je bio prošli mjesec baš kad je ona imala rezervirano i skupo plaćeno na moru. I otišla je”, doznajemo iz pisma.
Šok zboh kćerinog postupka
“Bila sam u šoku, moram priznati. Očekivala sam pomoć, podršku i logistiku. U bolnicu ga je odvezao susjed. Nisam se osjećala dovoljno jakom da odem s njima taj dan. Zvao me osam puta nakon što su ga smjestili”, otkriva.
“Ne znam jesu li svi muškarci takvi, ali moj suprug je bio tako uplašen kao da ide umrijeti. Takav strah u njegovim očima vidjela sam samo u nekoliko prilika u životu. Jedna je bila, kad nam je kći pala s bicikla i razbila zube, a toliko je krvarila da nismo mogli razlučiti koji dio glave joj je stradao. Bio je brižan otac i srce me boljelo što nas je ostavila sada kad je trebamo”, povjerava nam se gospođa Mirna.
“Operacija je srećom dobro prošla, iako smo bili u neizvjesnosti. Nitko mu nije dolazio u posjetu, srce mi je pucalo. Četvrti dan zvala sam kći da nađemo rješenje pa mi je ona, velika gospođa koja si je rezervirala tri tjedna mora, naručila taksi. Uspjela sam se snaći, ali me zbog bolesti muče napadaji panike i morala sam se psihički jako koncentrirati da dođem do njega”, priznaje.
Pomiješani osjećaji
Kad je vidjela supruga, u njoj je bio vrtlog pomiješanih osjećaja. “Sreća što ga vidim, bol što je u takvom stanju, tuga što nemamo nikoga svoga da nas podrži u tom trenutku. Bila sam još i ljuta jer su mirovine takve da ne možete svaki dan plaćati taksi u bolnicu i natrag, iako je kći platila račun”, piše.
Bilo ju je, kaže, gotovo sram što je jednom morala zvati nećakinju da mu odnese nužnosti. “Nije njemu do toga da mu se nosi juhica i voće, jedva se malo pridigao. Njemu je bilo do toga da zna kako će kući i da netko brine. Ne mogu reći da kći i zet nisu zvali, i djeca su pitala kako je deda, ali i dalje mislim da je ona mogla ostati uz nas barem dok se on ne probudi iz anestezije.”
“Muž je stariji čovjek, ne znaš od danas do sutra što može biti. Bojala sam se da neće ni preživjeti takav zahvat, evo, iskreno, bila sam u velikoj agoniji. Moj muž se, prije nego što je otišao, ljutio na mene jer nisam bila prisebna i nisam se mogla suzdržati od plača i jaukanja što ću ja bez njega, ako umre na onom stolu”, piše ova supruga i majka. Za kraj je otkrila da je suprug sada stabilno i da ga je susjed vratio kući, a kći je došla – sutradan.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
