Biljne uši koje žive na drveću su poznate i kao lisne uši. Na drvetu lipe one provode zimu, a na proljeće, s porastom temperatura, počinju se razmnožavati. “Jedna ličinka je odrasla nakon pet do sedam tjedana i tada se počinje sama reproducirati“, objašnjava za DW stručnjak za lisne uši Thomas Thieme.
Za razmnožavanje ovih bića mužjak nije potreban – ono se odvija i putem partenogeneze, razvoja nove jedinke iz neoplođene jajne ćelije: “Lisne uši su tako u stanju proizvesti ogromne količine potomstva. Britanski istraživači su na jednom drvetu u istočnoj Engleskoj izbrojali više stotina tisuća komada.”
Hrane se sokom iz listova
Širom svijeta postoji više od 5.000 vrsta lisnih uši. U Njemačkoj ih ima oko 800. Na lipama u načelu žive samo dvije vrste. Jedna ima latinski naziv Patchiella reaumuri i živi na izdancima pri podnožju stabla. Njezina druga generacija obično napušta stablo nakon zime i traži stanište na drugim biljkama.
A vrsta koja je zapravo “odgovorna” za ljepljivu mednu rosu koja pada na automobile ima naziv Eucallipterus tiliae i nastanjuje se obično na donjoj strani listova. Tamo se hrane sokom koji nalaze u provodnom tkivu tako što ga probuše i praktično puste da im sok curi u želudac.
“Ono što uši gutaju je tvar u kojoj ima mnogo šećera i poneka aminokiselina”, kaže Thieme. Lisne uši konzumiraju puno soka koji potom izlučuju u vidu ekskrementa. A to je zapravo medna rosa koja kaplje na zemlju. Ili na automobile, na kojima se ona suši i stvara onaj karakterističan ljepljivi sloj.
Ljepljiva masa može se relativno lako ukloniti toplom vodom. Ali, ako se ne ukloni na vrijeme, može postati problem. Jer, u njoj se vole nastaniti gljivice koje ljepljivu masu oboje u crno, pretvarajući je u materijal koji može oštetiti automobilski lak.
“Šumski med”
Mednu rosu ne vole samo gljivice, već i mravi i pčele, koji se njome rado hrane. Neki pčelari su specijalizirani za proizvodnju meda od te rose koji se, doduše, obično zove šumski med. Pod tim nazivom se prodaje zato što mnogi ljudi, kako kaže Thomas Thieme, ne bi bili oduševljeni kada bi na etiketi pisalo: izmet lisne uši.
Ovaj stručnjak kaže da na lisne uši ne bi trebalo gledati samo kao na štetočine. Jer, švicarski istraživači su primijetili da na drveću ima više lisnih uši ako se ono nalazi na područjima s većim zagađenjem zraka.
Provodno tkivo listova drveća koje se nalazi pod stresom zbog zagađenja sadrži veću količinu dušičnih veza, i na takvom drveću ima više lisnih uši. U takvim slučajevima je količina ljepljive medne rose ekstremno velika, ali ona ima i jednu korisnu osobinu: vezuje teške metale iz zraka.
“To znači”, kaže Thomas Thieme, “da teški metali koje sadrže ispušni plinovi motornih vozila ne mogu prodrijeti duboko u stambena područja”. To je činjenica o kojoj valja dobro razmisliti i koju tek treba dobro istražiti, poručuje ovaj stručnjak.
