Draga Ksenija, tekst o snahi koja je “divna, ali gruba u izražavanju” potaknuo me da vam se i ja obratim i podijelim svoje iskustvo, ali ne sa snahom, već s dva zeta. Uglavnom, moje dvije kćeri u kratkom su vremenu upoznale momke, prohodale, mlade ostale u drugom stanju, udale se i unutar godine dana postale majke. To je bilo vrlo intenzivno razdoblje jer sam u to vrijeme imala operaciju karcinoma dojke.
Kada razmislim, i suprug i ja smo brzo uplovili u bračni život i dobili djecu. Jedina razlika je što smo bili dosta stariji pa nam je nekako došlo vrijeme da se skrasimo. I njegova i moja obitelj su nas prihvatile i podržavale. Živjeli smo u kući mojih roditelja u zasebnom stanu, a ljetovali u vikendici suprugovih roditelja zajedno s njima.
Nije uvijek bilo idealno, ali imali smo pomoć roditelja u čuvanju, a i u odgoju djece. Vladalo je poštovanje, iako moram priznati da sam ja bila snaha koja se držala svoje “uloge” i pružala potporu svojim i suprugovim roditeljima kada su se razboljeli.
A sada o mojim zetovima! Od prvog dana se nisu podnosili, pri čemu je stariji zet bio izrazito neugodan prema mlađem, a mogao mu je biti otac. Kada su se rodila djeca, postali su neugodni prema meni. Nisu dopuštali da kćeri budu kod nas kada rode kako bismo im mogli lakše pomagati, s obzirom na moju operaciju. Starija kći živi kao podstanar, dok sam mlađoj dala roditeljski stan, ali su oni ubrzo emigrirali u Njemačku s djetetom starim 15 i pol mjeseci. Ne trebam ni reći koliko su mi time slomili srce.
U čemu je problem s mojim zetovima? Stariji mi zamjera što sam otvoreno rekla da nije za moju kćer. Naime, 12 godina je stariji, ima 135 kila, sijedu bradu i kosu, izgledao je kao Djed Mraz prije četrdesete. Uhvatio ju je na nekom tečaju salse gdje je pokušavao smršavjeti, a ona je upravo prekinula četverogodišnju vezu s dobrim momkom koji nije izdržao devet mjeseci razdvojenosti. Naime, kći je bila na stipendiji u inozemstvu.
Drugi zet je mlad, uljuđen, ali bez škole, iz manjeg mjesta. Ima radne navike, ali silno zamjera što stan iz kojeg su otišli u Njemačku nisam čuvala za njih, nego sam ga iznajmljivala. Trebala sam novac i za njih u Njemačkoj i za održavanje te kuće. Sada godinama putujem u Njemačku kako bih uopće vidjela unuke. Nosim novac, darove, radim i bavim se djecom koliko najviše mogu, a doživljavam da ismijavaju moje pokazivanje ljubavi. Pokušavam razgovarati s kćerima, ukazati im kako su živjele i koliko su njihovi djedovi i bake značili za njih, ali vidim da im je to dosadno i opravdavaju svoje muževe.
Suprug se bolje slaže s njima. Vrlo je vješt u svim radovima po kući i zna izraditi sve – od okvira za slike do ormara, krečiti, betonirati i zidati. To se cijeni pa on ne doživljava i ne vidi moje probleme. Savjetuje mi da se odmaknem i “ne trčim” za njima. Što vi na to kažete? Baka slomljenog srca
Ksenijin odgovor: Vaš suprug je mudar muškarac
Draga Bako slomljenog srca, opisali ste vrlo kompliciranu obiteljsku dinamiku. Za početak ću reći da sve majke misle da su njihove kćeri mogle “i bolje proći”. Ali te stvari ne govore se naglas! Pogotovo ne možete očekivati da će vas zet cijeniti nakon što ste mu rekli da mu nije mjesto uz vašu kćer i kritizirali njegov izgled. Stvarno nije čudo da vas ne voli, a vjerojatno ste se zbog toga zamjerili i kćeri. Možda biste trebali razmislili o iskrenoj isprici. Isprike, kao ništa drugo, iscjeljuju obitelj.
Na trenutak sam pomislila da se šalite kad ste napisali da ste kćerima predložili da se dosele k vama nakon poroda kako biste im mogli lakše pomoći s bebama. Uz žive i zdrave zetove? Pa kažete da su se zetovi naljutili zbog toga što ste ih u tom čudesnom i neponovljivom periodu života pokušali udaljiti od njihove novorođene djece i bračnih družica?
Da, ne bude zabune, potpuno razumijem da ste puno učinili za svoju obitelj i da ste spremni činiti još i više. Ali, ponekad je manje više. Vidim da ste skloni tradicionalnoj ulozi bake u obitelji. Vremena se mijenjaju, a s njima se mijenjaju i same obitelji. Prihvaćanje tih promjena jako olakšava život.
Iz vašeg pisma osjećam da patite jer mislite da ono što ste učinili za njih nije dovoljno cijenjeno. Ali, možda će vas začuditi moj savjet: po svaku cijenu izbjegnite osjećaje samosažaljenja i zamjeranja. Njegovanje zamjerki, čačkanje obiteljskih rana, nepotrebne drame i durenja znak su nezrelosti. Često me iznenade brojni komentatori na našem Facebooku koji misle da je to poželjno ponašanje u ovakvim situacijama. Budite vi ta zrela osoba nužna svakoj obitelji pa makar se svi oko vas igrali u pješčaniku.
I za kraj, mislim da je vaš suprug mudar muškarac. Poslušajte njegov savjet, smanjite očekivanja. Ne očekujte ništa zauzvrat za ono što ste im pružili i smanjite prisutnost u njihovim životima. Živite svoj život, ali budite uvijek dostupni djeci i unučadi u okvirima razumnoga. Sigurna sam da će vas tada kćeri i zetovi više cijeniti. Ksenija
Pišite Kseniji!
Želite li anonimno postaviti pitanje i posavjetovati se s našom kolumnisticom i životnom savjetnicom Ksenijom Habunek ili samo ispričati svoju priču i viđenje ove teme, možete to učiniti putem internetskog obrasca klikom na ovu poveznicu.
Ostala pitanja i Ksenijine odgovore potražite na ovoj poveznici.
