Draga Ksenija: Izgubila sam supruga, ali sam brzo našla sreću. Je li to normalno?

Draga Ksenija, imam 60 godina i još uvijek radim. Živim u varaždinskom kraju. Provela sam 35 godina u braku s čovjekom koji me psihički zlostavljao i kontrolirao. Iako nismo funkcionirali ni na kojoj razini, nikada ga nisam prevarila. A stvarno sam htjela i, kao i svaka žena, bila sam u prilici. Na kraju bih odustala jer nisam željela dodatno komplicirati svoj i tuđi život.

Suprug je preminuo prije šest mjeseci. Prvih mjesec dana plakala sam. Bile su to suze za mladošću i za onim što je moglo biti, a nikada nije bilo. Kad sam isplakale sve suze koje sam imala, počela sam se prilagođavati novoj stvarnosti i slobodi. Više nisam nikome morala polagati račune i trpjeti da mi skače po glavi.

Treći mjesec bio je pravi preporod. Napokon sam se osjećala sretno, strahovi su nestali, prestala sam se bojati nove budućnosti. Želim podcrtati da za sada nisam razmišljala o novom muškarcu niti o ljubavi. Mislim da se moram priviknuti na slobodu i naučiti kako uživati u njoj.

Crninu sam skinula odmah nakon sahrane jer smatram da je taj običaj jako nepošten prema ženama. Mislim da su ga osmislili muškarci kako bi kontrolirali žene. Crnina povlači u tugu i sugerira ženama da nemaju pravo na sreću. Osim toga, jako su mi smiješne žene koje nose crninu radi sela i drugih ljudi. Ili zato da bi mazohistički uživale u tuzi.

Svi vide da sam sretna i u tome je problem

Nisam sretna zbog smrti svog muža, daleko od toga, ali sam sretna zbog života koji napokon živim. I tu dolazimo do problema. Moja kći mi zamjera što ne tugujem za njenim ocem i često mi prigovara. Naziva me “veselom udovicom”, iako ne razumijem zašto. Ne izlazim, ne idem na zabave, nemam ljubavnika, samo ne nosim crninu i ne plačem za suprugom. Ona kaže da joj je neugodno zbog susjeda i prijatelja, a iako se nismo svađale, napetost je opipljiva. Osjećam stalno zamjeranje.

Da budem posve iskrena, jedan dio mene osjeća grižnju savjesti jer ne plačem za suprugom, iako znam da nisam napravila ništa krivo. Zato Vas pitam, Ksenija, je li normalno da se osjećam ovako? Je li u redu što ne tugujem onako kako bi se očekivalo, već sam pronašla sreću u svojoj novostečenoj slobodi. U potpisu: Sretna Udovica

Odgovor: Vaše vrijeme žrtvovanja je prošlo

Draga Sretna Udovice, želim Vam reći da ste ste se već dovoljno žrtvovali u životu. Više nikada nemojte biti ničija žrtva. Gubitak koji ste doživjeli nosi složene emocije jer ste živjeli složen život. I tuga i olakšanje su normalni. I sreća je normalna. Završili ste poglavlje svoje priče i sad trebate napisati novo. To bi trebala biti vaša misija.

Vaše suze za životom koji ste mogli imati, a niste, potpuno su razumljive. Ali za prolivenim mlijekom ne treba plakati. Vjerujem da je dio tih suza otišao i na prihvaćanje nove realnosti. Sjajna odluka da ne nosite crninu i da ne dopustite da vas vezuje za prošlost pokazuje odlučnost da krenete naprijed. Ne smijete osjećati krivnju zbog sreće. Zaslužili ste je i dugujete si ju.

Razdvojite uloge oca i supruga

Što se tiče vaše kćeri, vjerojatno nije svjesna odnosa koji ste imali s njenim ocem. Shvatite da ga je ona gledala kao što svaka djevojčica gleda svoga tatu. Možete pokušati sačuvati sliku koju ona ima o njemu ili možete igrati otvorenim kartama na način da joj objasnite da poštujete njenog oca, ali da je ulogu supruga odigrao loše.

Objasnite joj kroz što ste prolazili sve te godine, ne da biste opravdali svoje osjećaje, već da biste joj pružili cjelovitu sliku. Možda će joj to pomoći da bolje razumije vaše postupke i osjećaje. Ni u jednom trenutku nemojte joj sugerirati da ste ostali u lošem braku zbog nje. Majke djeci često nesvjesno ucjepljuju krivnju, iako se ne radi o dječjim, već o njihovim izborima.

Vaš put do slobode bio je dug i težak i nemojte dopustiti da Vam je itko uzme. Na kraju pohvaljujem vašu odluku da ne ulijećete nespremni u nove odnose. Uzmite vremena koliko god Vam treba. Doći će i taj trenutak, lako ćete ga prepoznati.