“Ovaj sam članak počela pisati nekoliko puta. Što reći? Nisam sigurna. Na kraju sam se obratila nekim ženama iz svog osobnog kruga. Sve su u dobi između 50 i 75 godina. Malo sam ih zatekla kad sam spomenula tu temu, ali su spremno zastale i razmislile”, piše spisateljica Marcia Smalley za portal Sixty and me.
Jer, evo u čemu je stvar sa starenjem: ono se događa postupno. Dolazi tiho, gotovo neprimjetno. Sve dok jednog dana ne budemo stari. Pogled u ogledalo, lagani jauk dok ustajete s kauča, koljeno koje treba trenutak da se prilagodi. Starenje nas iznenadi. Svi planiramo ostarjeti. Ali ne planiramo nužno biti stari.
Riječ starenje je sama po sebi pomalo teška. Čini se da je koristimo samo u određenim kontekstima. Ne bismo rekli trogodišnjaku: “Baš si jako ostario!” Ne bismo rekli ni petnaestogodišnjaku: “Stvarno si se postarao otkad sam te zadnji put vidjela.”
Dakle, kada pojam starenje počinje opisivati ljude? S 45, 65, 85 godina? Kada odrastanje postaje starenje i zašto? Na neka pitanja o ovoj temi teško je odgovoriti. Srećom, zahvaljujući tim ženama i našim razgovorima, podsjetila sam se na ove četiri istine.
Dobro je imati uzore
U prednosti smo ako smo imali roditelje ili članove obitelji koji su nam pokazali put uspješnog starenja. Nema ničeg inspirativnijeg od gledanja voljene osobe kako postaje izvanredna starija osoba.
Čak i kad nemamo nekog takvog u blizini, postoje javne osobe ili obiteljski prijatelji koji nam pokazuju kako živjeti dobro ako živimo dugo. Imam poznanicu čija je majka doživjela 105 godina. Kad je imala 102 godine bila je suvozač u međunarodnoj auto utrci. Želim biti ona kad odrastem.
Dobro zdravlje treba slaviti
Svi poznajemo ljude koji se bore za zdravlje. Mnogi od nas također vode te bitke. Ponekad se čini kao da svaki telefonski poziv, SMS ili e-mail donosi lošu vijest o tomu da je nečije zdravlje propalo. Takvo je ovo doba života.
Uglavnom, ako smo dovoljno sretni da smo relativno zdravi, imamo puno toga za slaviti. Istežimo se, hodajmo i trčimo u slavljenju naših fizičkih tijela. Doslovno se krećimo kroz život, zahvalni što naša tijela surađuju i čine ono što od njih tražimo. Vježbajmo funkcionalnu kondiciju.
Budimo strpljivi, svjesni da naša fizička forma nije ono što je nekad bila. Priznajmo neka ograničenja, prilagođavajmo se fizičkim promjenama, slušajmo poruke koje nam tijelo šalje. Nedavno sam zamijenila intenzivne treninge u teretani za svakodnevnu jogu. I to je u redu.
Nije prekasno
Žene koje poznajem i koje prihvaćaju starenje nastavljaju rasti. Zapravo, napreduju. Žive život s namjerom. Znaju da su neki snovi prošli, ali imaju nove snove. Kreativni pothvati, volontiranje, intelektualne aktivnosti… Sve ih to zanima. Znatiželjne su i dopuštaju da ih ta znatiželja vodi. I oduševljene su iznenađenjima na koja nailaze na tom putu.
Imam prijateljicu od 60 godina koja, nakon bezbroj godina u korporativnom svijetu, slijedi novi put u zvučnoj terapiji i iscjeljivanju. Osobno nikada nisam razmišljala o pisanju za javnost sve dok nisam napunila 60 godina. Postoji nešto u starenju što nas tjera da istetoviramo carpe diem (lat. iskoristi dan) na zapešću! Znam ženu koja je to učinila.
Ako nećemo sada, kada ćemo?
Postojao je jedan zajednički motiv u tim mojim razgovorima o starenju: vrijeme sada izgleda dragocjenije. Put koji je pred nama kraći je od onog koji smo već prošli, bez obzira na to koliko smo zdravi ili se nadamo da ćemo ostati. A ta svjesnost o vremenu donosi zahvalnost za to tko smo postali i za ono što nas još čeka.
Najviše od svega, kako starimo, postajemo jako zahvalni za sadašnji trenutak. Čini se da je životvornije maksimalno iskoristiti svaki dan, nego se prisjećati prošlosti ili brinuti o tome što nas možda čeka. Sadašnjost je sve što imamo. Baš tako, vrijeme je da iskoristimo još jedan dan.
