Vesna (67): ‘Kći me prekrižila jer ljubujem sa susjedom’

I dok je za malo međiimursko mjesto vrijedila ona stara izreka “svakog čuda tri dana dosta” pa su nju i susjeda sumještani ubrzo pustili na miru, kći gospođi Vesni nikad nije oprostila novu ljubav. Na pisanje ispovijesti odvažila se, piše nam ona, nakon što je čitala o sudbini naše čitateljice Veronike i shvatila da nije jedina koja ispašta samo zato što je odlučila živjeti po svom.

“Kad sam kćeri rekla da namjeravam preseliti kod susjeda jer smo se zavoljeli i ljepše nam je biti u dvoje nego samima, potpuno se izobličila. Počela je vikati da joj se otac, moj pokojni suprug koji je umro prije tri godine, okreće u grobu i da ona to neće tolerirati. Urlala je da sigurno pijemo zajedno, jer moji potezi nisu zdravorazumski. Vrijeđala me kao mladog majmuna”, napisala nam je u pismu.

Trauma zbog gubitka oca

S jedne strane, razumije kći, ali kći nimalo ne razumije nju. “Rane su već tri godina na njezinom srcu, strašno je voljela oca. Bolovao je dugo i svi smo doživjeli traumu. No, ona bi s 38 godina trebala moći prihvatiti kako smrt oca, tako i nastavak svog i mog života. Voljela bih da ode psihologu, ali to uporno odbija”, doznajemo nadalje.

Kći, kaže nadalje, odrješitim odbijanjem majke šteti svima – njoj, sebi, zetu, maloj djeci. “Ne želi dolaziti k nama, ne želi mi dovesti ni unuke. Nema joj tko pričuvati djecu, evo što radi inat i netolerancija. Dođe samo ponekad zet i doveze mi ih nakratko, da se izgrlimo. Ona to zna i pušta ih, ne zbog mene nego valjda da djeca znaju da imaju baku. Susreti s djecom su bolni, rastanci su još bolniji. Što da vam kažem dalje od toga”, iskrena je izrazila bol.

‘Neću se odreći sreće’

“Naravno da će moja kći jedinica naslijediti kuću, želim da to dalje pripadne unucima. Ja i dalje sve održavam, ali kako starim smatram da se trebamo malo dogovarati oko svega. Nekako se još uvijek nadam da će razum kod moje kćeri prevladati i da ćemo se s vremenom izmiriti. Jedno je sigurno: ja se ni zbog koga ne mislim odreći svoje sreće”, stoji u zaključku pisma odlučne umirovljenice Vesne.