Nakon završetka srednje škole, naša čitateljica Ana udala se za uglednog muškarca koji je bio nekoliko godina stariji od nje. Taj brak nije bio rezultat ljubavi, već pritiska obitelji i okoline. “On je jako imponirao mojim roditeljima. Imao je dobar posao, status. Bio je perspektivan kadar prema mjerilima tadašnje Jugoslavije. Govorilo se da će dogurati do direktora ili predsjednika općine. Ali, bio je to brak bez ljubavi od samog početka.”
“Ponavljam, nisam imala izbora. Moji roditelji su smatrali da je on prava prilika za mene”, prisjeća se u Ana u povjerljivom pismu pitajući se kako bi izgledao njen život da je u tom trenutku pokazala otpor i zauzela se za sebe.
U početku je, objašnjava, pokušavala pronaći sreću, nadajući se da će se ljubav s vremenom razviti. Međutim, to se nikada nije dogodilo. “Naš brak je bio prazan kao kuća bez namještaja. Nije bio grub prema meni, ali nije bilo strasti, nije bilo ljubavi. Samo dužnost”, kaže Ana.
Unatoč svemu, dobili su kćer koja je postala Anina jedina radost u tom nesretnom braku. “Kći mi je bila svjetlo u tami. Bez nje, ne bih izdržala. Potpuno sam se posvetila njoj”, kaže. Dok je davala sve od sebe kako bi kćeri pružila normalan život, suprug je sve više tonuo u alkoholizam.
Sama u nesretnom braku, sama u obitelji
“Isprva su to bile tek čašice s društvom, ali s vremenom je postao potpuno nefunkcionalan”, objašnjava. “Iako nikada nije bio nasilan, postao je teret. Izgubio je posao i više se ikad nije zaposlio. Sve obveze pale su na moja leđa. Morala sam raditi, brinuti se za njega i za našu kći koja je tada imala deset godina. Već duže vrijeme bila sam i muškarac i žena pod našim krovom. Što nisam napravila, nije bilo napravljeno. Pretakala sam iz šupljeg u prazno, ni sama ne znam kako.”
“Iz naše kuće, koju smo prvih godina braka sagradili uz pomoć naših obitelji, čula se samo galama i svađa. Kako je nepovratno tonuo moj brak, tako je i kći razvijala neprihvatljivo ponašanje. Mislila sam da je izlaz u čvrstom držanju uzdi i strogom odgoju, ali nije bio. Nisam se snalazila i mislim da sam zakazala kao majka, iako sam radila kako sam najbolje znala. Imala sam osjećaj da me mrzi jer joj nisam mogla pružiti život kakav je željela. Mrzila me zato što sam je uopće rodila.”
“Uz to je rastao moj očaj jer sam bila posve sama. Moji roditelji su me krivili za propast obitelji. Bila sam mlada žena s potrebama, a nisam imala muškarca s kojim bih mogla dijeliti život i postelju. Stvarno sam bila na dnu.”
Poštar zvoni… svaki dan
U malim hrvatskim mjestima, gdje svi sve znaju, tračevi su svakodnevica. U takvom okruženju, Ana je našla neočekivani oslonac u poštaru. “Naš odnos počeo je kao prijateljstvo s povlasticama. I on je bio u nesretnom braku, bez ljubavi. Svi su nas ogovarali, ali on mi je bio sve. Stvarno sam ga trebala”, priznaje Ana.
Poštar je tako, uz tiho zgražanje mještana, postao dio njene obitelji. Dolazi bi svaki dan, pomagao u svakodnevnim “muškim” poslovima, čak bi joj znao dovući pijanog supruga iz grada i pomagao joj staviti ga u krevet.
Bio je tu i kada bi Anina kći zapadala u probleme. “Osjećala sam da je on više od prijatelja s povlasticama. Bio je jedina osoba koja me razumjela i podržavala” objašnjava nam. “Bilo je to nešto što sam dugo priželjkivala – emocionalna podrška, netko tko će me slušati i razumjeti, iako nismo nikada razgovarali o osjećajima.”
Nenadani šok
Jednog dana, suprug joj je nenadano preminuo. “Nisam bila spremna za to, ali nisam bila ni ucviljena udovica. Zapravo sam osjetila olakšanje, ma koliko to grubo zvučalo. Zvuči hladno, ali napokon sam mogla odahnuti. Više nisam morala brinuti o njemu. Kći je bila pri kraju studija i mislila sam da ćemo konačno početi živjeti kao normalni ljudi”, kaže Ana.
No, kći joj je cijeli život zamjerala to što nije imala život kao njeni vršnjaci. “Krivila me za sve. Kao da sam ja kriva što se njezin otac propio. Nakon njegove smrti, stanje se još pogoršalo. Udala se, odselila, rodila djecu i na nekoliko godina prekinula svaki kontakt sa mnom”, prisjeća se. “Bila sam izdana još jednom, bilo mi je teško, ali nisam imala izbora. Nisam je mogla natjerati da me razumije. Sve sam pokušala. Dala sam joj kruh u ruke, sve što sam mogla.”
Novi početak – sami i napušteni, ali sretni
Nakon što je i poštaru preminula supruga, on i Ana su konačno mogli početi živjeti zajedno. “Brinuo se o njoj do samog kraja. No i njemu je trebao novi početak. Danas živimo u kući koju sam izgradila s pokojnim suprugom. On je svoju kuću dao djeci koja mu zamjeraju našu vezu, vjerujući da je njihova majka bila nesretna zbog mene. Rijetko vidi unučad, možda čak rjeđe no što ja vidim svoje, iako žive tek dva kilometra od nas. To mu teško pada, ali tako je kako je”, piše naša čitateljica.
Unatoč svim preprekama i osudama, Ana i njen partner su u mirovini sretniji nego ikad ranije. “Život je puno kompliciraniji nego što se čini. Odlučili smo ignorirati osude i tračeve. Sada živimo za sebe, a ne za druge. Nismo dužni polagati račune ni susjedima ni obiteljima. Pronašli smo se kad nam je bilo najteže. Bio je to dug i težak put do ovoga što imamo danas. Možda nas naši najbliži ne razumiju, ali ne možemo više živjeti za njih”, dodaje za kraj.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
