Smiljana Brguljan (65): ‘Sretna sam što u mirovini radim jer želim, a ne moram’

Jedna od 28.000 hrvatskih umirovljenika koji trenutačno rade na pola radnog vremena i istodobno primaju mirovinu je i naša sugovornica Smiljana Brguljan (65) iz Zagreba. Ona je, nakon 37 godina rada u jednoj od vodećih hrvatskih banaka, gdje je pola radnog vijeka radila na šalteru, a potom kao poslovna tajnica, s 57 godina odlučila otići u prijevremenu mirovinu. Na to se odlučila nakon što joj je poslodavac ponudio dvije opcije: premještaj na drugo radno mjesto ili pozamašnu otpremninu i umirovljenje.

“Otpremnina je bila stimulativna i prihvatila sam tu opciju. Znala sam odmah da nisam od onih koji će u mirovini moći mirovati pa sam čvrsto odlučila da ću si potražiti posao na pola radnog vremena. No, baš u to vrijeme razboljela su mi se oba roditelja koje sam potom njegovala, tako da mi ti prvi umirovljenički dani nisu bili nimalo bezbrižni. Na žalost, oboje su ubrzo preminuli i to je bilo vrijeme kad sam vapila za bilo kakvim poslom kako bih odvratila misli od tuge”, povjerava nam gospođa Smiljana.

Fizički nakon uredskog posla

Sjetila se tada, priznaje nam, a i danas se često sjeti, riječi jednog psihijatra kojeg je slučajno čula kako govori: “Kad si u stresu, idi izribaj wc i cijelu kupaonicu i sva napetost će nestati.”

“I doista, moj prvi posao u mirovini bio je čišćenje hotelskih soba na sezoni u Dalmaciji. Bila je to zbilja dobra psihička terapija. A kad sam se najesen vratila u Zagreb, opet sam ubrzo našla fizički posao. To nakon uredskog posla baš godi, i druge mi umirovljenice to potvrđuju. Prijateljice mi se čude, ali ja kažem, svatko zna svoje i nek’ se toga drži”, ispričala nam je iskreno naša temperamentna sugovornica.

Potom otkriva da joj je početna mirovina iznosila 3.700 kuna (oko 490 eura), što je tada iznosilo oko 50 posto njezine dotadašnje plaće u banci. Do danas je penzija narasla na oko 700 eura.

Troši na svoje gušte

I dok je mnogim umirovljenicima koji su nastavili raditi gotovo jedini razlog za to premala mirovina, gospođi Smiljani plaća nije prva na popisu. “Suprug ima dobru mirovinu, a moja je ‘ajmo reći korektna. K tome, potrebe su čovjeku u mirovini ipak malo manje.”

“Preselili smo i u manji stan, sve smo si riješili, dakle mogli bi pristojno živjeti i da ne radim. No, ja baš volim ići na posao i volim biti među ljudima, a sve što zaradim na ovom poslu potrošim na sebe. I dalje volim kozmetiku, volim se lijepo odjenuti, ići frizeru, platim si satove joge, imam svoje gušte. Djeca su zbrinuta i nemam nikakvih financijskih utega”, kaže.

Na poslu je okružena kolegicama, imaju samo jednog muškarca u kolektivu. “Još nekoliko mojih kolegica su umirovljenice. Ostalo su uglavnom žene koje su pred mirovinu i koje su dobile otkaze u propalim tvrtkama kad su već bile u nekim godinama kad više nisu mogle naći dobar uredski posao. Plaće im ovdje nisu dobre, imaju oko 600 eura, a zbilja mukotrpno rade i po 12 sati dnevno. Muče se za tu mizeriju samo da im ide staž do uvjeta za mirovinu”, napominje gospođa Brguljan.

I sama je, budući da je došla raditi na pola radnog vremena, u početku imala nezadovoljavajuća primanja. “S vremenom shvatite da puno radite i malo zaradite. Uz to, od kuće do posla javnim prijevozom putujete sat vremena da bi na kraju mjeseca vidjeli manje od 500 eura. Onda sam prije godinu dana tražila povišicu i dobila je, jer im manjka radne snage. Sada sam zadovoljna, no od jeseni ću ipak još jednom pregovarati o plaći ili mijenjati poslodavca, jer se negdje nudi i preko 700 eura za pola radnog vremena”, otkrila je.

Nisu svi iste sreće

“Nisu svi u životu iste sreće”, kaže potom naša sugovornica i potom pojasni da ima kolegicu koja je prešla sedamdesetu godinu života, a još uvijek radi na puno radno vrijeme i čak odrađuje prekovremene. “To je čudo od žene, iako u pozadini njezinih napora stoje teške životne prilike zbog kojih mora raditi kako bi ona i suprug uopće mogli preživjeti. Bili su izbjeglice iz BiH gdje su nekad imali pansion koji je dobro poslovao. U ratu su ostali bez svega i došli u Zagreb potražiti posao.”

“On je radio na građevini i kad je došao u godine za umirovljenje i dao izračunati staž, uvidio je da ga poslodavac desetljeće i pol nije prijavio na mirovinsko. Od šoka i stresa se razbolio se i sada je kod kuće bez penzije za koju je mislio da se bori. Zato moja kolegica ovako mukotrpno radi”, ispričala je.

Ljetna stanka

Prednost rada u mirovini je i ta, ukazuje nam naša sugovornica, što može uzeti slobodno ljeto, kada sa suprugom Antom (68) seli na more, u svoj apartman u Šibeniku. “Veselim se odmoru. Najesen ću se vratiti raditi i radila bih dok god me zdravlje ovako dobro služi. Predomisliti ću se jedino ako nam kći Paula, koja je trudna, i zet Sandi, nagodinu povjere čuvanje unučeta koje stiže oko Nove godine. Imamo i dvoje unučadi koje su nam podarili sin Karlo i snaha Ivana, naš Mislav sada ima 12, a Hrvoje 8 godina. Oni su nam velika radost”, govori ponosna baka.

“Tako sada razmišljam da ću iduće godine najprije malo pomoći oko bebice, a kad kći opet krene raditi možda ću i preuzeti brigu oko čuvanja. Zetovi roditelji su deset godina mlađi od mene i mog supruga i još naveliko rade. Vidjet ćemo kako će se karte posložiti, u svakom slučaju u mirovini si čovjek lakše kroji život po mjeri“, zaključuje ova aktivna žena puna života u svojim srednjim šezdesetima. 

Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.