Umirovljenica Ranka (69): ‘Sin mi je dodao 50 eura za cipele, inače ih ne bi vidjela’

“Imam 69 godina, udovica sam i živim sama u kući na selu. Sin me jednom, najviše dvaput godišnje odveze u Rijeku da si kupim cipele i nešto od odjeće ako mi baš zatreba. Cipele su mi posebna stavka jer imam visoki rist i široka stopala, a i malo viška kilograma pa si jako teško nađem nešto u što mi uđe noga, zato ih baš moram probati. Imam susjedu koja si ih naruči preko interneta, ali ja o tome mogu samo maštati”, povjerila nam je.

Nedavno je s umirovljenicima iz župe bila u Međugorju pa si je, otkriva, prije puta osim cipela i ljetnih natikača kupila i tenisice, jer je znala da će puno hodati.

“Dogodilo se da sam se spremala na put u Međugorje i da sam uvidjela da nemam ništa normalno za obuti za izaći među ljude. Sve mi je od obuće dotrajalo, a ne mogu si priuštiti sve odjednom, to je jednostavno prevelika stavka za udovicu s penzijom poput moje. Dodatni uteg mi je što na selu nemamo trgovine s cipelama i sin me mora voziti u Rijeku. Što nađem, nađem i taj dan moram kupiti jer znam da neću ići opet tako brzo”, piše.

Kupuje kvalitetno

Kad je riječ o cipelama, primorana je kupovati kvalitetne. “Ako ne kupim kožne i šivane cipele, sve mi se odlijepi i raziđe. Kad vidim da su bolje cipele 80 do 100 eura, zavrti mi se. Pa ja prije puta u Rijeku nisam spavala od brige. Na kraju mi je sin dodao svojih 50 eura. Jedino tako sam si mogla kupiti i tenisice i ljetne natikače i kožne cipele za lošije vrijeme. Tenisice su bile 35 eura, natikače 19 na sniženju, a cipele su bile 80 eura. To je ukupno bilo 135 eura. Sin mi je dodao 50 eura, inače ih ne bi vidjela”, otkrila je.

Nekad davno, piše nadalje, ušla bi u robnu kuću Korzo i tu si kupila sve što treba, od igle do lokomotive. “Sada niti ne ulazim, jer nakon kupovine cipela ne mogu si više kupiti ni iglu. Od trgovačkih centara za mene je pristupačan jedino supermarket s hranom i tu eventualno kupim nešto za kuću ili vrt ako baš naletim na sniženu cijenu. Izvan toga ništa i ne gledam.”

“Poanta mog javljanja”, stoji na kraju pisma, “je da se osjećam jadno i poniženo kad god moram obaviti ovako neku veću kupnju nečeg što mi je nužno, a ja za to nemam. Radila sam 37 godina, a sada mi sin dodaje za cipele. Ne želim to. Zemljo, otvori se.”