Nada: Da, imam psa i sretna sam što nemam djecu, zašto me mrzite?

Cijeli život sam se suočavala s pitanjem zašto nemam djece. Suprug i ja smo još na početku našeg zajedništva donijeli odluku da nećemo imati djecu. Dakako, ostavili smo si i mogućnost da tu odluku promijenimo, ako to poželimo. Ali nismo poželjeli. Imali smo divan život.

Bili smo profesori, predani našem radu i smatrali smo da naša karijera ima smisao. Naša uloga u odgoju mladih generacija bila je za nas važna, iako nismo bili roditelji. Uostalom, svakodnevno smo oblikovali dječje umove, uglavnom više i kvalitetnije nego što su to činili njihovi roditelji. I još smo plaćali veći porez kao “neroditelji” da bismo “vratili dug društvu”.

Naš dogovor nije bio prihvaćen kada je riječ o široj obitelji i poznanicima. Čak bi se i posve nepoznati ljudi usudili komentirati naš izbor. Ponekad bi nam rekli da smo sebični, ponekad bi nas gledali s čuđenjem, a najgore od svega, s izrazom žaljenja.

Moj suprug je preminuo relativno mlad, pred mirovinu, ali ja sam nastavila živjeti punim plućima. Imali smo nevjerojatno sretan život, ispunjen ljubavlju i razumijevanjem. Zadnje što bi on htio je da budem nesretna. Za mene ljudi sad govore da sam sama. Ali nisam. I nisam nesretna. Nisam ni požalila našu odluku.

Ljudi ne vole sebe, zato ne vole ni druge

Ljudi često pretpostavljaju da su sretniji ako imaju djecu, ali istina je da mnogi od njih nisu zadovoljni time kako su im djeca odrasla, kako se ponašaju prema njima i kako su ispunila njihova očekivanja. Vidim to među mojim nesretnim vršnjakinjama. Takve žene često prenose svoja očekivanja na unučad i na kraju su ponovno razočarane. Pate kad su same, kad ih nitko ne treba, kad ih zaborave.

One ne mogu pronaći sreću unutar sebe i moraju se osjećati potrebnima ili svoju svrhu pronalaze u ulozi žrtve. Drugo, često, ni ne mogu ponuditi svijetu pa svoju navodnu žrtvu dižu na pijedestal ultimativne svrhe prokreacije i životnog ciklusa. Proglasimo ih sveticama za života pa da i to skinemo s dnevnog reda.

Ja nisam takva. Smatram da su upravo takvi ljudi, koji ne mogu pronaći sreću unutar sebe, najgori kritičari. Oni u meni vide prilike koje su propustili; koje su mogli učiniti, ali nisu imali hrabrosti. Umjesto toga, prepustili su se očekivanjima patrijarhalnog društva. Odabrali su lakši put, iako ne misle tako.

Drugi su zavidni jer sam imala priliku vidjeti svijet, živjeti kako sam htjela i imati partnera koji me volio do zadnjeg daha. Namjerno koristim riječ “partner”, a ne “muž”. Neke žene posjeduju muža, a ja sam život dijelila s partnerom. Bila sam sretnica. Imali smo dovoljno novca koji smo trošili uglavnom na sebe. Bili smo posvećeni jedno drugome, nešto što većina ljudi nikada ne doživi. Ljubomora je gadna stvar. Ti zavidni su baš jako ljuti na nas žene koje se nismo razmnožile.

Što kad budem nemoćna?

Često mi, s prikrivenim zadovoljstvom, govore da neće imati tko brinuti o meni kad budem stara i bolesna. U toj grupi su mlade domaćice s više djece, njihovi muževi koji slabo zarađuju i stariji konzervativni muškarci. Smatram da je to najsebičniji motiv za imati djecu. Imam dovoljno novca da si mogu priuštiti skrb kada bude potrebno i nikada, ali baš nikada, ne bih uništavala živote djece na način da ih vežem uz svoju postelju.

Posebno su mi smiješni oni koji tvrde da iza sebe nisam ostavila ništa i da se moji geni neće prenijeti u iduću generaciju. Još je smiješnije kad to govore ljudi čiji genetski potencijal se ostvaruje nepismenim i priglupim komentiranjem na društvenim mrežama. Po čemu su ti njihovi geni vrijedni i kakva bi to bila šteta da se ne prenesu dalje? Zar repliciranje sebe nije sebičan, samoživ i glup razlog za razmnožavanje? A kažu da su ljudi bez djece sebični!

Zašto ljudi misle da žene koje ne rađaju ne vrijede? Zar nije to najprimitivniji zakon prirode? Nije li onda jedna obična maltezerica puno vrjednija od svake žene jer se više razmnožila? Za tu biološku radnju ne treba ni škole ni posebnih sposobnosti ili pameti. Svi znamo kako se to radi.

Bilo bi bolje za čovječanstvo da se neki nisu razmnožili

A zapravo bi svijet bio puno bolje mjesto kada bi se ljudi manje razmnožavali, pogotovo oni koji vrijeđaju sve različito, agresivni su i mrze sve koji žive drugačije od njih. Što takvi ljudi i njihovo potomstvo mogu ponuditi svijetu? Gledala sam tu upropaštenu djecu cijeli radni vijek u školi. Rijetki su se uspjeli u potpunosti otrgnuti primitivnom odgoju i biti sretni.

Po čemu je neka žena koja je slučajno zatrudnjela s mužem koji visi u kladionici bolja od mene? Mene koja sam kao profesorica odgajala generacije djece i učinila ih koliko-toliko boljim ljudima? I tko je tu više odgovoran?

Uživam u samoći kada to želim

Jesam li usamljena? Ne baš. Iako ponekad beskrajno uživam u svojoj samoći i samotnom dokoličarenju. Dokolica je hrana za kreativnost. Ali danas ću se s tri prijateljice popeti na Sljeme, gore ćemo ručati, uživati u hladovini šume, a večer ćemo provesti na malom privatnom koncertu pod zvijezdama.

Sutra ću sa svojom vjernom kujicom Klarom krenuti put Slovenije gdje ću provesti nekoliko dana s prijateljicom i njenom kćeri. Razgovarat ćemo o knjigama, filmovima, izložbama i muškarcima. Da, udovica sam, ali nisam se odrekla muškaraca. I da, ja sam jedna od tih “užasnih” žena koje vole provocirati primitivce pa pred njima Klari namjerno govorim: “Dođi mamici, Klara. Budi dobra curica!” Ne biste vjerovali kako su ljudi ograničeni svojim skromnim iskustvima pa na ženu koja nije rađala bez razmišljanja, s puno mržnje, projiciraju da joj je životinja zamjena za dijete.

Uz to, kad se vratim, na stoliću me čeka nekoliko knjiga koje moram pročitati i za to ću iskoristiti ljetnu pauzu s vrtnim poslovima. A ako mi pomalo nedostaje oblikovanje mladih umova, dajem instrukcije povremeno i samo kad osjetim želju za tim. Razmišljam o tome da postanem kolumnistica. Ili blogerica.

Imam toliko mnogo izbora koje još mogu učiniti. Eto, samo nisam učinila taj jedan izbor zbog kojeg me nesretni ljudi mrze. Nisam izabrala imati dijete. A zapravo me mrze zbog svih drugih izbora koji su mi se otvorili. Ili možda mrze sebe? Trebamo li ih žaliti? Što vi mislite?