‘Mogu čuvati unučad, ali neću! Ja sam baka, a ne dadilja’

Dok se bejbibumeri pripremaju za svoje posljednje poglavlje, teško je ignorirati sve te rasprave o ulozi baka i djedova. Sa svih strana bombardiraju nas informacijama o “sreći i čudu” ponovnog hrmbanja oko “malih bespomoćnih ljudi”, piše za The Age Avril Moore, spisateljica iz Melbournea.

Puno prije nego što su se naša odrasla djeca skrasila sa svojim životnim partnerima, jasno sam im dala do znanja da, iako bih možda uživala biti baka, ne bih htjela biti baka-servis. Da budem još jasnija, govorim o čuvanju djece na puno radno vrijeme. Znate, to je onaj posao koji većinom obavljaju žene starije od 65 godina, dok roditelji djece rade svoje dnevne poslove.

Dobar dio mog života i života mog supruga bio je posvećen odgoju naše troje djece. Sada ni ja ni on ne želimo ponovno preuzeti tu razinu odgovornosti. Nadalje, vrijeđa me činjenica da bih ja, po prirodi svoga spola, trebala redovito sudjelovati u brizi za unučad. Iako smo moj suprug i ja jednako angažirano odgajali svoju djecu. Statistike i dalje potvrđuju stereotip da žene pretežno obavljaju posao njege i da to rade “iz ljubavi, a ne zbog novca ili priznanja”.

Ne volimo to, ne želimo to, imamo svoj život!

Ali pobuna protiv statusa quo nije primarni razlog što niti jedno od nas ne želi skrbiti o unucima. Istina je da to jednostavno ne volimo.

Briga za djecu predškolske dobi, posebno mlađu od četiri godine, je neprestana rutina hranjenja, spavanja, mijenjanja pelena, brisanja, čišćenja, nošenja, ljuljanja, povraćanja, slinjenja, zubobolje, temperature, bolesti, čitanja besmislenih slikovnica, obilaženja igraonica i pokušaja dešifriranja bebinog brbljanja. Da, zagrljaji su lijepi, ali ne dovoljno da bi nadmašili sav taj mukotrpan rad.

Također, ne bi bilo prihvatljivo činiti ono što je moja majka činila kao baka. Nimalo je ne krivim, ali ona je svoje unuke postavljala ispred televizora i tako bi proveli cijeli dan sisajući nepregledne bočice mlijeka.

Suprug i ja sebe vidimo isključivo kao baku i djeda kod kojih će unuci povremeno prespavati, koji će im pružiti iskustva poput odlaska u kazalište i kampiranja dok njihovi izmoreni roditelji uživaju u malo odmora. Imamo ih osmero pa sad računajte koliko bismo godina trebali biti baka-servis i deda-servis da bismo bili pravedni prema svima.

Bake koje čuvaju su nesretne i premorene

Samo treba plitko zagrepsti površinu opterećene bake koja se satima iscrpljuje brinući o maloj djeci, da bi ste vidjeli kako iz nje izlaze slapovi ogorčenosti. Da bi uvreda bila potpuna, a nezahvalnost tog posla jasnija, odrasla djeca prigovaraju svojim majkama da se ne brinu “na ispravan način” za njihovu malu djecu.

Oh, i nemojte se zavaravati tiradama starijih muškaraca koji lirski pričaju o svojoj novopronađenoj ljubavi prema brizi za unučad. Takvi, po vlastitom priznanju, nikada nisu prstom mrdnuli oko svoje djece dok su bila mala. Sada očekuju da će ih proglasiti svecima samo zato što su iznenada promijenili pelenu unučetu.

Ne, neću pasti na teret svojoj kćeri

Sada ćete mi reći da, ako se neću brinuti za unučad, niti moja djeca (za koju sam se brinula) neće brinuti o meni kad budem stara i nemoćna. Ali, koliko god voljela i poštovala svoja dva sina, nisam toliko naivna da bih pomislila da će se oni brinuti o meni i suprugu u našoj nemoći. Ja znam da bi to palo na leđa našoj kćeri.

A ja ne želim da moja draga kći bude osuđena na muke “sendvič generacije“. To su generacije u kojima žene, nakon što su odgojile vlastitu djecu, automatski preuzimaju brigu o unucima i starijim roditeljima. U to će vrijeme naša kći biti u menopauzi, iscrpljena i još uvijek će naporno raditi kako bi otplatila hipoteku. Vjerojatno će još uvijek s njom živjeti i neka od njene četvero djece.

Zapanjujuće je vidjeti neuravnotežene statistike o ženama koje se uključuju u plaćeni rad izvan kuće, uz istovremeni nedostatak entuzijazma kod muškaraca da uđu u neplaćeni, podcijenjeni rad u kućanstvu. Vrijeme je da žene počnu ignorirati krivnju, usprotive se očekivanjima i odmore se. Neka bude anarhija!