Gospođi Mislavki zasigurno nije bilo lako ispovjediti svoju sudbinu, no hrabro je istupila i time svima ukazala na kakvom su društvenom dnu naši umirovljenici.
“Imam 60 godina i već desetu godinu živim u velikom gradu, sama u stančiću od 37 kvadrata. Iz dana u dan doslovno kemijam kako ću preživjeti jer sam nakon 30 godina radnoga staža oboljela i ostvarila pravo na invalidsku mirovinu. Tada sam primala 200 eura, sada to, nakon cijelog desetljeća, iznosi 268 eura”, požalila se naša čitateljica.
Šokantno suprugovo priznanje
Kad se razboljela bila je, otkriva, još u braku. “Dok se nisam razvela nisam bila ni svjesna koliko su moja primanja mizerna i ispod svake razine dostojanstva. Kad su dupla primanja, ipak je sve lakše. Razvela se nisam iz hira i svojom voljom, nakon 30 godina saznala sam – a to mi je i priznao – da živi sa mnom, a paralelno i sa drugom ženom, i da to traje već godinu i pol dana”, povjerila nam se gospođa Mislavka.
Pitati će se zacijelo mnogi kako to nije primijetila, ali kad je žena u invalidskoj mirovini i u svojim je kasnim četrdesetima ili ranim pedesetima, koje su same po sebi prilično osjetljive već i zbog hormonalnih promjena, nije ju baš tako teško varati iza leđa. “Zdravlje mi je tada došlo u fazu ‘biti ili ne biti’, pa kad se poklopilo s teškom prevarom, bila je to kap koja je prelila čašu”, objasnila je.
Nema mira u mirovini
Svoj mir nakon rastave, s obzirom na iznos mirovine, nije mogla pronaći. “Nakon razvoda postala sam svjesna situacije u kojoj sam se našla vezano za mirovinu. Sve je gore, jer ako nisam u bolnici, moj dan se sastoji od pješačenja od trgovine do trgovine kako bih našla potrebnu namirnicu na akciji ili na sniženju pred istekom roka. Hvala Bogu i na toj mogućnosti”, povjerila nam je.
Zahvalna je kaže i što postoje dućani s rabljenom odjećom, koji odjevne komade znaju sniziti na jedan euro. Tada si gospođa Mislavka uspijeva nešto nužno kupiti. “Dućani sa novom garderobom i obućom su odavno izašli iz mog vidokruga. Pa kad onda vidim da ljudi ostvaruju nacionalnu naknadu od 150 eura (nacionalna naknada iznosi 120,71 eur, op.a.) za niti jedan dan radnog staža, zapitam se, zar je mojih 30 godina odgovornoga i napornoga rada vrijedno samo 118 eura?!!”, piše nam.
“Nepravda, pa to ti je”,
O dostojanstvenom životu u starosti i ispunjavanju želja kao što je odlazak u toplice, na more, u kazalište, kino i na ples, niti ne sanja. “To sam si mogla priuštiti samo u mladosti. Prošlo svršeno vrijeme. Boli me to što niti u snu nisam mogla povjerovati da će samo određeni umirovljenici imati dostojanstvene mirovine u Lijepoj Našoj, a ja koja sam imala radnu obvezu za vrijeme Domovinskoga rata nisam bila u mogućnosti skloniti se sa svojom djecom kao sve majke u to vrijeme.”
“Kao i svi mobilizirani morala sam raditi pod zračnim i općim opasnostima, te sam proživljavala traume koje su ostavile posljedice na moje zdravlje. Meni se to ne priznaje, nemam povlaštenu mirovinu kao mnogi koji i jesu i koji nisu bili na ratištu. Nije PTSP ono na temelju čega se dobivala povlaštena mirovina”, tvrdi umirovljenica Mislavka.
“Nepravda, pa to ti je”, rekao je poznati crtani junak Kalimero u vrijeme kad sam još bila djevojčica u osnovnoj školi. Tada nisam bila svjesna težine te rečenice. Sada, nakon mnogih pokazatelja i nepoduzimanja nikakvih konkretnijih poteza u smislu povećanja mirovina (osim dvaput godišnje zbog inflacije), sve sam više uvjerena da smo umirovljenici ovoj državi suvišni, a napose mi samci jer je nama duplo teže”, zaključila je gospođa Mislavka. (r)
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
