Djeca nisu naše vlasništvo kojim možemo upravljati i u odraslom životu sami donose svoje odluke, bile one roditeljima prave ili krive. Gospođa Mila smatra da je svojoj djeci, a svih je troje odgajala sama, dala dobre temelje za život. Sada, kad je u trećoj životnoj dobi, ne poštuju je nimalo.
“Pomozite mi razumjeti što se to događa s djecom. Kad sam se razvodila, socijalni radnik mi je rekao: To što ste dobili djecu niti je vama nagrada niti je njemu kazna. Tek sada, dvadeset godina kasnije, kad sam ostavljena s njihove strane, shvaćam njegove riječi”, piše nam gospođa Mila u pismu.
U životu je, nastavlja, bila najsretnija kad su djeca bila uz nju, ma koliko teško bilo. “Rodila sam ih troje i radila dva posla, prodala sam nasljedstvo, štedjela isključivo na sebi, samo da njima omogućim obrazovanje i lijepu mladost. Čuvala sam i unuke i bila sam tu za njih u svakom zamislivom pogledu”, napisala je.
Djecu je posjećivao ako je stigao
“Nakon razvoda, njihov je otac plaćao alimentaciju, ali je nastavio živjeti svoj život. Završio je doškolovanje, gradio karijeru, stjecao kapital, mijenjao žene. Djecu je posjećivao usput ako je stigao između svih tih aktivnosti. Ja sam mu čak i na tim povremenim viđanjima s djecom bila zahvalna, zbog djece, da znaju da imaju oca”, povjerava nam.
Danas je situacija takva da joj je o tome neugodno i pričati. “Njihov je otac u jako dobroj penziji, napokon ima i stabilnu vezu. Posložio si je lijepo život i uživa u tome. Moja penzija je nikakva, jedva preživljavam, djece niotkuda i sve me to odvelo u tešku bolest. Ovakva, djeci sam, a to mi i pokazuju, samo teret”, požalila se.
“Boli i me to što znam da su se priklonili tatinom carstvu. Toliko sam ubijena u pojam da sam se samo povukla. Ako me ne žele posjećivati svojom voljom, ne trebaju mi ni viđanja na silu”, teške su njezine riječi.
“Ne radite moju pogrešku”
Pokušala im je, piše nadalje, kroz razgovor reći da bi voljela da su češće kod nje, da joj u ovim teškim danima borbe s bolešću treba malo razumijevanja i pažnje. Ne samo da nitko od troje djece nije pokazao nimalo empatije, već kako kaže, nemaju ni osnovnog poštovanja. Psihološke ni financijske pomoći, opisuje, u njezinoj borbi s rakom, niotkuda. Snalazi se sama kako zna i umije.
“Drage majke, ako se razvodite ili to planirate, imajte na umu ovo moje iskustvo. Naravno da ćete sve dati djeci i za djecu, ali nemojte zapostaviti sebe i svakako od prvog dana inzistirajte na tome da vas poštuju u svemu. Meni je ovo bila velika škola, ali sada je kasno za popravak. Sve me ovo jako, jako boli”, završila je svoje iskreno pismo puno bola gospođa Mila. Zbog previše ovakvih vaših priča, želimo da svi ponovo pročitaju ovo pismo.
Napišite nam i svoje iskustvo.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
