U okolicu Zagreba gospodin Mate doselio je čim je završio fakultet, zbog ljubavi. “Dolazim s dalmatinskog juga i iako sam kroz život čeznuo za morem, nikad nisam požalio odluku da se priženim. Moja Marija i ja imamo lijep brak, dvoje djece i troje unučadi, sagradili smo još mladi ovdje i kuću. No sada me ubija spoznaja da više nikada neću kročiti preko praga djedove kuće, koju sam naslijedio nakon očeve smrti”, doznajemo.
“Dalmatincu je sve lako izdržati kad zna da će doći dugo toplo ljeto, kad će preseliti u rodni kraj. Osobito u mirovini, kad sam ondje sa suprugom boravio od svibnja do kraja rujna. Nikada nisam htio ići drugdje na more, moja supruga je to znala pa me nije ni nagovarala. Ona si je nekad, dok je još radila, s prijateljicama znala uplatiti tjedan Grčke, Turske, bila je u Maroku i na Malti, ni ne sjećam se više kud je sve putovala. No, drugi dio godišnjeg uvijek mi se pridružila u našoj dalmatinskoj kući”, rekao je.
Kući, i samo kući
Njega je pak srce stalno vuklo u rodnu kuću. “Od onih sam ljudi koji vole svoju kuću, svoj kamen, murvu u dvorištu. Svakom sam prilikom jurio tamo. I žena i djeca su voljela dolaziti, imali su društvo, i kasnije dolazili s obiteljima”, doznajemo od našeg sugovornika.
Kako kaže, sasvim je utučen zbog bolesti, baš zbog čežnje za morem, kamenom, i hladom ispod raskošne murve. “Imam visoki tlak, očnu mrenu i najgore od svega, zimus mi je otkriven tumor. Zaredali su se moji odlasci u bolnicu, nisam dobro. Ne osjećam se dovoljno jakim da odem na tako dalek put. I supruzi je to potpuno jasno, ne samo zbog mog neizvjesnog stanja, već su i njoj popustila koljena pa se pridržava za namještaj dok hoda po kući”, otkriva nam.
Još imaju volje
“Čovjek zna da će doći starost i zna da će doći nemoć, ali nikad mu nije pravo vrijeme za to. Glava hoće sve, tijelo ne može više. Evo sin me razvozi liječniku, poslije se zatvorimo u kuću pod klimu, prevući su dani vani. Navečer sjednemo u hlad iza kuće, i tu razgovaramo satima. Žena potajice briše suze, ja se držim pred njom, a trpim u sebi. Ma kako i ne bi plakala, kad je ovo prvi put nakon naših 60 godina da nismo zajedno na moru. Baš nas je to pogodilo”, završio je naš razgovor gospodin Mate.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
