Marica Bačko (63): ‘Radim u mirovini, svoj posao ne bih dala za ništa na svijetu’

Mnoge od preko 28.000 umirovljenika, koliko ih u Hrvatskoj trenutačno radi na pola radnog vremena, na posao tjera nužda zbog premalih penzija. Za umirovljenicu Maricu Bračko rad predstavlja spas od dosade, nekvalitetno provedenog slobodnog vremena i socijalne izolacije.

“Naradila sam se za života na raznim poslovima, ali biti asistentica u nastavi u osnovnoj školi Mate Lovraka u Dubravi, gdje kroz nastavu vodim djevojčicu Emu, ostvarenje je mog sna. Kao djevojčica željela sam biti medicinska sestra, ali je moj otac htio da radim u uredu pa sam išla u upravnu školu. Moj današnji posao najbliži je dakle mojim davnim željama”, govori nam s velikim ushitom ova poletna umirovljenica.

“Rano sam u životu počela raditi i moram reći da sam uvijek voljela raditi. Radni vijek započela sam u računovodstvu Šipada, koji je nakon mojih 13 godina ondje, propao. Potom sam bila voditeljica poslovnice u jednoj zagrebačkoj trgovini boja i lakova. Kad sam izgubila i taj posao, bilo je teško, ratno vrijeme, posao se nije birao. Iz Dervente su mi došli prognani roditelji i susjedi, a suprug i ja podstanari i sve smo ih zbrinuli. Dva mi je brata uzeo rat”, govori nam.

Teške ratne godine

Trebalo je, kaže, raditi bez prestanka. “U vrijeme rata čak sam radila u zračnoj bazi u Lučkom, s vojnim pilotima kojima sam kuhala kave i čistila. I kad je prošao rat, uzimala sam svaki posao koji sam našla.”

“Radila sam i kod privatnika u računovodstvima, ali situacija nije bila bajna jer su me prijavljivali na minimalac, što mi se kasnije poznalo na mirovini. Neki su mi čak pola isplaćivali na račun, pola na ruke. No, onda sam našla posao spremačice u jednom dječjem vrtiću i tamo sam bila zadovoljna uvjetima i stabilnošću pa sam ostala do mirovine”, otkrila je.

Stradala joj kralježnica

U prijevremenu mirovinu otišla je s 35 formalnih godina staža te 60 godina života. “U mirovinu sam otišla isključivo zbog zdravlja, od silnih poslova koje sam radila stradala mi je kralježnica. Dvije sam godine obilazila liječnike, odlazila na terapije, radila sve što bi mi moglo pomoći. Čim sam osjetila da sam ojačala i da se stanje uvelike popravilo, počela sam si tražiti posao. Nisam se usudila ni sanjati da ću naći ovako dobro radno mjesto, baš po mojoj mjeri”, ponovila je više puta tijekom razgovora.  

Do posla, kaže, ima šest minuta pješice. “Tih četiri sata mi prelete. To vam meni dođe kao da se uredim, izađem na kavu i vratim se kući. Među ljudima sam, imam izvrsnu suradnju s učiteljicom Valerijom, ali i svima ostalima koji rade u školi. A kad mi se djeca zalete u zagrljaj, to je neopisiv osjećaj”, govori.

U tome da bude što bolja asistentica svojoj Emi, otišla je i korak dalje te se posvetila stručnoj literaturi ne bi li što više naučila o djeci s posebnim potrebama.

“Ljudi nemaju pojma s kakvim se problemima nose obitelji takve djece, nisam imala ni ja. Kad takvo dijete negdje dođe i počne psovati, vikati i bacati se, ljudi su užasnuti i krive roditelje, ali to nije u roditeljskoj moći. I sama sam si dala truda, puno sam stručnih knjiga pročitala i istraživala i po internetu ne bih li se što bolje naučila ophoditi se s takvom djecom. Spomenimo tu samo autizam, koji je posebno težak i učiti raditi s takvom djecom je kao da učite strani jezik. Radila sam na sebi, na mirnim i neishitrenim reakcijama i strpljenju”, kaže nam.

Potom je rekla da joj je zarada u drugom planu, iako je više nego lijepo primiti još i plaću. “Mirovina mi danas iznosi 504 eura. Na poslu zaradim, ovisno o satnici, između 470 i 490 eura. Na to idu božićnica, uskrsnica i regres. Prezadovoljna sam. Moja djeca su se čudila kad sam im objavila da idem raditi, rekli su mi da meni to ne treba, ali me nitko nije mogao pokolebati i zaustaviti. Ovakav posao ne bih dala ili mijenjala ni za što na svijetu”, otkriva nam.

Lijep obiteljski život

Obiteljski život joj je ispunjen. “Živim sa suprugom koji se umirovio prije tri godine, nekoliko mjeseci poslije mene. Imamo dvoje odrasle djece, a sin i snaha su nam podarili i unuka Rafaela koji sada ima tri pol godine. Kći je pak s dečkom odselila u Irsku i odlično se snašla. Oboje naše djece su završili fakultete, rade, situirani su i na pravom putu, jako smo ponosni na njih, na njihove partnere i našeg bistrog unuka”, kaže.

Kad nije na poslu, gospođa Marica kuha, čuva unuka te sa suprugom odlazi u vinograd nedaleko od Dugog sela, dok ljeti borave u svojoj kući u Zadru. Oboje su društveni i vole otići na izlete s udrugom umirovljenika koju, napominje naša sugovornica, izvrsno vode predstavnici Snježana i Stevo Živčić. A ako suprug ne može, ona se, kaže, svejedno odvaži na putovanje.

“Ne, ne treba mi partner za sreću, moj muž je nogometni delegat pa je tu dosta angažiran i kad on ne može na izlet, odem sama. Tu su uvijek moje drage prijateljice s kojima je provod zajamčen. Ah, život je lijep”, rekla je gospođa Marica i svim umirovljenicima poručila neka za sreću i dobro zdravlje ostanu aktivni i rade dok god mogu.  

Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.