Mama čuva moju djecu, ali ne poštuje pravila i želi ‘roditeljevati’

Kad smo se prije tri godine preselili u moj rodni grad, moja je majka postala naša dadilja. Ona je to željela, a mi smo to trebali zbog nedostatka slobodnih mjesta u vrtićima. Naravno, kad trebam nekoga tko će biti s mojom djecom, najradije bih da to bude moja mama. To je bila dobra odluka za sve.

Sve smo isplanirali. Ona će nastaviti raditi na pola radnog vremena. U stvarnosti je to svaki drugi dan cijelo radno vrijeme. Na taj način zadržava beneficije za zaposlene, a može se posvetiti baka-servisu. Oni su tada imali dvije i četiri godine. Suprug i ja smo odlučili da ćemo joj platiti čuvanje, budući da se odrekla polovice zarade na poslu. Svi su se složili.

Posljednje tri godine dječaci su bili u režimu “dan s mamom, dan s bakom”. To se nastavilo i nakon što je mlađi krenuo u vrtić, a stariji završio predškolu. Ona je izvrsna s mojom djecom, ali imamo različita pravila.

Da ne bude zabune…

Mama je uvijek odlično brinula o dječacima, ali imamo vrlo različite osobnosti. To znači da odgoj djece shvaćamo drugačije. Naši domovi također imaju različita pravila. Kod nje dječaci moraju obavezno nositi cipele kad idu na dvorište. Ako ih nemaju na nogama, podsjeća ih čim prijeđu prag i pita ih gdje su im cipele. Istovremeno, ja sam stalno bosa u dvorištu. Ako su i moja djeca bosa, to je odlično!

Baka također ne dopušta hrvanje. Kaže da “ne može to podnijeti”. S druge strane, kod naše kuće je sve dopušteno dokle god se svi zabavljaju. Ja sam više opuštena i dopuštam im da iskuse prirodne posljedice svojih pogrešaka. Baka bi ih najradije, kad bi mogla, omotala u foliju sa zračnim jastučićima. Puštam ih da budu dječaci, a ona ih želi držati pod kontrolom i izbjeći da podivljaju.

Različit tretman djece nije dobar

Kao što možete pretpostaviti, različita pravila su zbunila moju majku, a potom i djecu. Ona redovito želi “roditeljevati” umjesto mene ili provoditi svoja pravila u mojoj kući. Međutim, to je više iz navike, nego iz loše namjere. Iako mi to grebe po živcima, ljubazno je podsjećam da je to njezino pravilo, ne moje.

“Mogu se igrati u blatu, ako žele”, kažem joj. Ona se smije, ali postoji latentna napetost jer se ne slaže s mojim pravilima. U konačnici, rekla je to jer vjeruje u drugačiji set pravila. Blato nije za gaženje, a kuće nisu za vikanje, ako se nju pita. U međuvremenu, frustrirana sam zbog svega toga i iscrpljena sam zbog potrošene mentalne energije potrebne za vođenje istih razgovora iznova i iznova.

Zapravo, postoje situacije u kojima sam ja stroža od nje. Na primjer, jasno znam kako dječje sjedalice u automobili moraju biti postavljena i u kojoj vrsti sjedalica mogu sjediti moja djeca. Što se toga tiče, lakše mi je samo instalirati sjedalice u njen auto, nego se natezati s njom.

Druga velika razlika je kako razmišljamo o šećeru: koliko i kada ga djeca smiju jesti. Kod ovih pravila ona stvarno slijedi moje upute, ali uvijek nabraja stvari koje su se promijenile otkako je ona odgajala djecu. To je klasični sukob generacija bejbibumera i milenijalaca.

Ipak, zahvalna sam joj, odradila je odličan posao

Jako mi je drago da su djeca bila s njom, ali kako moj mlađi sin kreće uskoro u školu, osjećam veliko olakšanje. Ona sada opet može biti samo baka, a ja opet mogu biti njezina kći, umjesto da sam joj, na neki način, poslodavac.

Bez sumnje, i dalje će postojati naši sukobi mišljenja, ali će se događati rjeđe. Više me neće rešetati na kraju dugog radnog dana. U konačnici, ipak, to je bila najbolja odluka za našu djecu i pružila im je dragocjene trenutke koje ćemo svi cijeniti.