‘Majku držim na distanci. Kako se prestati svađati s njom?’

Nisu samo roditelji ti koje brine loš odnos s njihovom odraslom djecom, i djeca pate nakon što povrijede roditelje, ali si ne znaju pomoći uslijed osjećaja da ih iritiraju. Nije rijetkost da se priroda njihova odnosa pokušava shvatiti kroz psihoterapiju.

Na pitanje jedne kćeri koje glasi: “Zašto se ne mogu kontrolirati dok sam s majkom, uvijek se strašno posvađamo?” odgovara životna savjetnica The Guardiana, Philippa Perry.

“Ljuta sam na svoju majku. Ne mogu se sjetiti kad mi je to postalo normalno, ali uz nju se konstantno osjećam iziritirano, sumnjičavo, razočarano, otuđeno. U ranim sam tridesetima, a mama je u svojim šezdesetima”, napisala je životnoj savjetnici kći koja ne može kontrolirati negativne osjećaje prema majci.

Potom dodaje da je njezina majka predivna kao osoba. “Divna je, napravila bi sve za mene i općenito za svoju obitelj. Ali, kad sam s njom, živcira me, osobito kad počne govoriti o svojim problemima. Ne živimo blizu i viđamo se povremeno, ali uvijek kad sam s njom osjećam i ispoljavam ljutnju, a kasnije se osjećam užasno, kao da nešto nije u redu sa mnom”, piše ozbiljno zabrinuta kći.

Optererećena majčinim problemima

Potom je objasnila kakav su odnos imale dok je odrastala. “Bila sam joj osoba od povjerenja, stalno sam slušala njezine žalopojke o odnosu s tatom i o tome koliko je beskoristan. Govorila mi je i o kolegama na poslu koji su grozni prema njoj, o višku kilograma, o njenom groznom djetinjstvu. Mama i tata su još uvijek zajedno, a ja pokušavam uspostaviti neki normalan odnos s tatom”, napisala je.

“Odrastajući, osjećala sam se zaštitnički prema mami i bila sam ljuta na cijeli svijet jer u životu nije dobila tretman kakav zaslužuje. Kako starim, shvaćam da svatko ima svoju priču i možda mamina priča nije najteža. Sada, s malo više životnog iskustva, shvaćam sam da je ona zapravo prilično negativna osoba, pomalo depresivna. Njezin anksiozan pogled na svijet ponekad me rastuži, a drugi put to u meni budi ljutnju. Ponekad se osjećam krivom što sam sretna“, iskrena je.

Sada se, napominje za kraj, drži malo na distanci kako bi izbjegla te osjećaje. “Ma koliko se pokušavam udaljiti od svega, uviđam da imam poriv tražiti njezinu potvrdu o svemu što mi se događa u životu. Ima li nade za naš zdraviji odnos?”, pita javno ova kći.

Odvajanje od majke

“Možda se pokušavate psihološki odvojiti od svoje majke. Vjerojatno ste se već odvojili od oca i sada s njim uspostavljate odnos dviju ravnopravnih odraslih osoba. S druge strane, mislim da još uvijek niste na toj razini s majkom. Znate da ste odrasli, ali vaša majka još uvijek na vas utječe tako da se uz nju možete osjećati kao dijete”, odgovorila je stručnjakinja.

“Možda joj zbog toga zamjerate. Želite u svakom smislu biti odrasli, želite misliti i osjećati za sebe bez utjecaja svoje majke, a jedini način na koji je vaše tijelo do sada pronašlo način da to učini je osjećaj ljutnje. Tako to rade i tinejdžeri. To je obred prijelaza u svijet odraslih“, napominje savjetnica.

“Način na koji se odvajamo od roditelja (koje stvarno volimo), kako bismo pronašli svoje ‘pleme’ i uvjerenja, jest ljutnja prema njima. To je zdrav proces odvajanja. Kod vas se događa zakašnjeli tinejdžerski bunt, ali to je dobro jer ste sada zreliji i svjesniji što vam se događa. Vi sada stvarate vlastita uvjerenja i pronalazite vlastiti put kojim ćete ići kroz život, a to se razlikuje od uvjerenja i načina života vaše majke.”

Potreba za neovisnošću

“Da biste se dakle emocionalno odvojili od nje, potrebna vam je ljutnja. No, sada kad ste te ljutnje svjesni, možete je kontrolirati i smanjiti njezin intenzitet kad ste s majkom. Vjerujte mi, niste sami u ovome – mnogi odrasli ljudi osjećaju se kao mrzovoljni tinejdžeri kad su s roditeljima. To je zato što s roditeljima možemo biti jako bliski, a opet imati potrebu za neovisnošću.”

“Puni ste empatije prema majci i osjećate njezinu bol, ali prepoznajete da je dio te boli njen vlastiti izbor, što vas frustrira. Ali kada je naposljetku doživite kao osobu s kojom niste vezani kao pupčanom vrpcom, bit će vam lakše. Ne morate se svađati s njom. I ne morate joj reći da vam je dojadila njezina uloga žrtve i da drugi ljudi nisu tako grozni. I ne morate joj reći da možda malo previše dopušta da ono što je negativno prevlada u njezinom životu.”

Ljutnja do odvajanja

“Dobro je što ste to kod nje primijetili i uvidjeli jer ne želite i sami biti takvi. To su njezine osobine i njezini mehanizmi suočavanja. Osim toga ona je, kažete i sami, divna osoba. Svi imamo osobine koje nesvjesno prenosimo na svoju djecu i posao naše djece je da budu dovoljno ljuti na to da se mogu odvojiti od nas i naših uvjerenja.”

“Način na koji je vaša majka s vama dijelila svoje probleme tijekom niza godina mogao je prouzročiti da se osjećate kao da vi morate brinuti o majci, a ne ona o vama. Ova uloga vas je opteretila njenim emocionalnim teretom. Možda vam je donekle bilo drago što ima povjerenja u vas, ali nije iznenađujuće ako ujedno osjećate ogorčenost zbog toga.”

“Da, vaša samosvijest je još uvijek jednim dijelom vezana za njeno odobravanje, iako prepoznajete svoju potrebu za neovisnošću i emocionalnim granicama. Osjećate to, a ne želite to osjećati. Evo i jedan savjet što učiniti kada vas obuzme ljutnja: nemojte biti taj osjećaj, nego zastanite i samo ga promatrajte. Kada razgovarate sami sa sobom, zamijenite ‘Želim mamino odobrenje’ s ‘Primjećujem da želim mamino odobrenje’. To je vrlo mala promjena, ali može napraviti razliku.”

“Osjećaj ljutnje prema roditeljima dio je djetinjstva, čak i kada je dijete odrasla osoba. To je proces i budite blagi prema sebi dok prolazite kroz to”, zaključuje Philippa Perry.

Imate li i vi sličnih iskustava?