Početkom 1990. godine Hrvatska je imala 1.968.737 zaposlenika i 655.788 umirovljenika, što je bio omjer 3:1. Slijedila je agresija Srbije na Hrvatsku, rat i ratna razaranja, “privatizacija na hrvatski način”, piše mirovinski stručnjak Željko Šemper za Glas umirovljenika.
Posljedice su bile katastrofalne: samo u devet godina postojanja države izgubljeno je 500 tisuća radnih mjesta, 300 tisuća umirovljenika gurnuto je u prijevremenu i invalidsku mirovinu, 200 tisuća na burzu, a omjer je pao na 1,54:1.
Zazvonilo je zvono na uzbunu, slijedila je mirovinska reforma od 1. siječnja 1999. godine. Prihvaćen je tzv. čileanski model neoliberalnoga kapitalizama, koji su nam nametnuli Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. To se opravdavalo teškim stanjem hrvatskih mirovinskih fondova i ovim pogoršanjem omjera osiguranika i umirovljenika.
Značajno su pogoršani dosadašnji uvjeti i dosadašnja prava: povećani su uvjeti godina staža sa 60 na 65 godina života, uvedena je višestruko stroža penalizacija, uveden je novi model izračuna mirovina s 10 godina na cijeli radni vijek, postroženi su uvjeti za invalidsku mirovinu, izračunata je aktualna vrijednost mirovine na pokradenu osnovicu (AVM) itd.
S najpovoljnijih 10 godina na cijeli radni vijek
Prema novom Zakonu o mirovinskom osiguranju od 1999. do 2009. svake godine povećavalo se obračunsko razdoblje za izračun mirovine po tri godine, a od 2009. u izračun mirovine ulazi cijeli radni vijek, što je za isti staž i istu plaću svake naredne godine dovelo do nižih mirovina i velikih međusobnih razlika u mirovinama novih umirovljenika.
Zbog toga je radna skupina HSU-a kao koalicijski partner HDZ-a (Vladimir Jordan, Silvano Hrelja, Željko Šemper), uz potporu MUH-a (Vladimir Lokmer) i SUH-a (Ivan Nahtigal), u srpnju 2007. u pregovorima s premijerom Sanaderom i potpredsjednikom Polančecom čvrstim argumentima uspjela izboriti dodatak na mirovinu od 4 do 27 posto za “nove” umirovljenike. Postotak dodatka je bio ovisan o godini umirovljenja pa je za umirovljene u 1999. godini postotak dodatka iznosio četiri posto, za umirovljene u 2000. postotak je bio 8,4 posto, u 2001. je bio 12 posto, a od 2009. postotak za sve buduće umirovljenike iznosi 27 posto.
Danas malo tko od “novih” umirovljenika zna zašto dobiva taj dodatak, a od 2007. do 2023. na ime tog dodataka “novim” umirovljenicima je isplaćeno 34,7 milijardi kuna ili 4,6 milijardi eura. Da nije bilo tog dodatka mirovine “novih” umirovljenika danas bi bile gotovo na razini četvrtine prosječne plaće!
Ovim dodatkom od 4 do 27 posto dijelom je ispravljena diskriminatorna i neustavna odredba o obračunskom razdoblju za “nove” umirovljenike, a isplatom tog dodatka smanjila se i prevelika razlika od 35 posto iz 2006. na još uvijek veliku sadašnju razliku od 19 posto prema “starim” umirovljenicima ili na 9,6 posto bez međunarodnih mirovina. To je još uvijek prevelika razlika u mirovinama dviju generacija umirovljenika, jer podaci HZMO-a pokazuju, da “novi” umirovljenici imaju duži mirovinski staž od tri godine (31:28)!
Trostruko veća penalizacija prijevremenih mirovina
Penalizacija korisnika prijevremenih mirovina je mjera destimulacije preranog odlaska u mirovinu, ali Zakon o mirovinskom osiguranju ne razlikuje korisnike koji su dragovoljno otišli u takvu mirovinu i one koji su ostali bez radnog mjesta u svojim pedesetim godinama života bez nade da pronađu novi posao do uvjeta za starosnu mirovinu.
Kazna za umirovljenje prije ostvarenog uvjeta godina života za starosnu mirovinu do kraja 1998. godine iznosila je 6,65 posto, ukidala se u 60. godini života, a od 1. siječnja 1999. prema odredbama ZOMO-a u reformi je trostruko povećana na 18 posto, da bi je SDP (Davorko Vidović) 2001. dodatno povećao na 20,4 posto.
Partneri HSU, MUH i SUH 2007. privremeno su uspjeli smanjiti postotak na maksimalnih devet posto retroaktivno(?) za sve umirovljene od 1.siječnja 1999. godine, da bi ga premijerka Kosor dolaskom krize 2009. natrag vratila na 20,4 posto. Najgore od svega je što je to gubitak petine mirovine do kraja života, ali i činjenica da većini tih umirovljenika odlazak u prijevremenu mirovinu nije bio njihov izbor, već jedini izlaz preživljavanja.
U mirovinskoj reformi od 1. siječnja 2018. penalizacija je smanjena na 18 posto, ali je nakon sindikalnog referenduma “67 je previše” postotak smanjen na sadašnjih 12 posto. Prijedlog svih umirovljeničkih stranaka i udruga je ukidanje doživotne penalizacije nakon 65. godine života, jer ovaj danak prijevremenog umirovljenja je i preplaćen!
Praktički gledano, korisnici prijevremenih mirovina kažnjeni su dvaput: prvo, kad su ostali bez radnog mjesta i drugi put kad su kažnjeni oduzimanjem dijela zarađene mirovine do kraja života. Osim toga u sustavu penalizacije danas postoje četiri režima penalizacije s obzirom na godine umirovljenja: 1999.-2010. maksimalna penalizacija iznosi 9 posto, 2010.-2013. iznosi 20,4 posto, 2014.-2018. iznosi 19,2 posto, a od 2019. nakon referenduma iznosi 12 posto!
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
