Naša čitateljica Ankica odlučila je napisati reakciju na priču o umirovljenici Marici Bačko koja je posao iz snova pronašla tek u mirovini. Kaže, nada se da će njene riječi nekome poslužiti kao inspiracija, a možda i poticaj da promijeni svoj život na bolje.
“I ja sam jedna od onih koji rade u mirovini. Nemam ništa protiv da drugi ljudi ne rade, ali mi strahovito ide na živce kad mi govore što bih ja trebala i što ja ne bih trebala sa svojim životom. Ne moram raditi, ali radim. Zato jer sam navikla na rad, zato što mogu i zato što je to dio mog odgoja. U mojoj obitelji se uvijek radilo”, kaže nam u uvodu.
“Cijeli radni vijek provela sam u poznatoj hrvatskoj tvrtki kao skladištarka na izdavanju robe. Posao je bio težak, no voljela sam ga jer smo bili dobar kolektiv. Muškarci su uglavnom obavljali teže fizičke poslove, ali kad je bilo potrebno, i ja sam uskakala i radila fizikalije. Znala sam i viličara voziti. Posebno su mi teško padali ljetni mjeseci kada je u skladištu bilo nesnosno vruće, a zimi bi nas hladnoća probijala do kostiju”, navodi Ankica svoju radnu anamnezu.
Jedva je čekala dan kada će otići u mirovinu. Dodaje da je sanjala miran i opušten život. No, kad je taj dan napokon došao, osjećala se prazno i razočarano, jer ništa nije bilo onako kako je očekivala. “Shvatila sam da mi rad nedostaje više nego što sam mogla zamisliti. Moj muž je privatnik i ima malu tvrtku. Nema ni najmanju namjeru ići u mirovinu jer se boji propadanja”, kaže Ankica navodeći da je i sama čitala istraživanja prema kojima ljudi koji se prepuste neradu u mirovini brže gube zdravlje i kraće žive.
Vrtić kao konkurencija baka-servisu
“Htjela sam čuvati mlađu unučicu, no moja kći ima čvrsto uvjerenje da roditelje ne treba opterećivati čuvanjem djece. Ona bi mene najradije stavila na vatu pod stakleno zvono i da tako živim još sto godina. Kaže da su bake za zabavu i povremeno čuvanje, a ne da svakodnevno trče za unučadi. I zet misli da je djetetu mjesto u vrtiću s vršnjacima, a ne s bakama i starim susjedama”, opisuje još jednu situaciju koja ju je razočarala.
Imala je vrt, no on joj nije mogao ispuniti cijeli dan, a nije ni jedna od onih koje od jutra do mraka glancaju kuću ili idu “po selu” ispijajući kave. “Moram priznati da mi ta situacija nije bila ugodna. Čitala sam, gledala televiziju, odlazila u Konzum, ali ništa mi od toga nije davalo osjećaj da nešto radim. Nisam mogla zamisliti svoj život kao niz beskrajnih kava s dokonim susjedama.”
Novi posao, novi elan
A onda joj se pružila dobra poslovna prilika. “Nakon nekoliko mjeseci, susjed koji ima voćarnu pitao me hoću li raditi kod njega na pola radnog vremena. S oduševljenjem sam pristala. Svaki dan otvorim dućan u 7 sati i do 10 sam s mušterijama. Za to vrijeme on nabavlja i slaže robu, obavi što treba, a poslije toga preuzima pult. Taj mi je posao pravi melem za dušu, razgovaram s ljudima, imam rutinu, digne me. Mirovina mi je pristojna za hrvatske uvjete, a dodatna zarada u voćarni stvarno čini baš veliku razliku. Ne razmišljam o svakom euru i dobro mi je.”
Međutim, kaže Ankica, naišla je na nerazumijevanje susjeda i bivših kolegica s posla. “Ta susjeda, također umirovljenica, rekla mi je da bi ona umirovljenicima zabranila rad. To je žena koja je više vremena provela na lažnim bolovanjima nego na poslu, a njen muž je otišao u mirovinu kao mladi branitelj. Njoj nije jasno kako netko može i želi raditi jer je lijena po prirodi.”
Kažu da rad nije za njih, a onda se natječu u kopanju
I druge susjede joj kažu da one ne bi radile i da je posao za mlade i zdrave ljude. “Ima tu svega. Od toga da ponavljaju kako sam zdrava pa mogu, kao da sam ja svoje zdravlje ukrala, pa do toga da im smeta što radim za Albanca. Stalno pronalaze neku manu i posprdno pitaju kud ću ja s tolikim novcima.”
“Kažu da su zbog bolesti jedva čekale prve uvjete za umirovljenje, a onda od jutra do mraka čuvaju unučad, nakuhavaju i kukaju kako su umorne. Jedna drugoj se hvale koliko su vrta prekopale”, navodi kontradikcije.
“Mislim da Hrvati njeguju kulturu nerada i da su generalno lijeni kada se radi o radu na radnom mjestu. Ne žele raditi, ne sviđaju im se ponuđeni poslovi, ali ne bi ni sami otvorili svoj posao nit bi bili odgovorni za druge. Znam to po muževoj firmi, svi bi samo dobru plaću i radili ako se baš mora”, niže zamjerke na domaći mentalitet koji ne podnosi da je netko drugačiji. “Vrijedni su samo kad odu u Njemačku ili Irsku, a doma bi najradije ležali i čekali da im država da novac”, kaže ljutito Ankica.
Kompromis oko vrtića
No, nije samo posao ono što je čini sretnom. “U međuvremenu, s kćeri sam se dogovorila da pokupim unučicu poslije ručka u vrtiću i onda provodimo vrijeme zajedno dok kći ne dođe s posla. Starija unuka poslije škole također dolazi k meni pisati zadaću. Sretna sam sa životom i s tim kako me kći poštuje.”
“Krajem kolovoza kći će me voditi u Španjolsku na deset dana i tome se jako veselim. Poslije toga ćemo muž i ja u Istru na dva tjedna. Već smo rezervirali kuću za odmor. Da me netko pita, rekla bih da sam sretna žena. Realno, što mogu više tražiti od života? Samo nek’ traje. I onima koje me tračaju bih poručila da nađu nešto što ih veseli pa neće voditi tuđu brigu. Najgore je ljenčariti i tračati. Od toga se još nitko nije najeo”, zaključuje Ankica.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
