Deda-servis: ‘Zanemario sam svoju djecu, danas s unucima ispravljam tu grešku’

Naša kći koja živi u New Yorku odlučila je imati djecu. Imala je 35 godina, bila je dobrog zdravlja i radila je puno radno vrijeme pa nismo imali što prigovoriti. Iako smo se brinuli kako će se nositi s djetetom i poslom kao samohrana majka. Supruga i ja odlučili smo da ćemo joj pomagati naizmjenice. Svatko će kod nje boraviti po par mjeseci.

Aleksa je rođena u studenom 2020. Bilo je to vrijeme kada mi je dijagnosticiran rak grla. Složili smo se da će, unatoč tome što sam bio u posljednjim tjednima zračenja i kemoterapije, supruga otići i preuzeti brigu o unučici, jer tada je završavao porodiljni dopust naše kćeri.

Tri mjeseca kasnije, skinuli su mi sondu kroz koju sam se hranio i zamijenili je. Tako je počeo moj novi život djeda i deda-servisa. Imao sam 70 godina i nisam bio u dobroj formi. Tijekom kemoterapije sam izgubio 12 kilograma. Ali kad sam prvi put doletio iz Australije i uzeo u ruke malu i krhku Aleksu, odlučio sam učiniti sve, brinuti se o njoj, njegovati je i voljeti je.

Kao mnogi očevi moje generacije, imao sam posao koji je potpuno okupirao moj život. Bio sam previše zauzet da bih odgajao vlastitu djecu. Vrijeme s njima bilo je ograničeno na priče prije spavanja i vikend šetnje. U prve dvije godine promijenio sam možda osam pelena i ugrijao najviše desetak bočica.

Djed na popravnom ispitu

Sada sam dobio drugu priliku. Nije bilo ničega drugog u mom životu što bi me ometalo. Zapravo, to je mom životu dalo novo značenje, umjesto da besciljno čekam kraj. Ali, jesam li stvarno mogao biti od pomoći? I kako se treba brinuti o novorođenčetu? Ništa što ćete pročitati na internetu ne može vas pripremiti za trenutak kada ćete prvi puta uzeti unuče u ruke.

Moj dan počinjao je u 6:30. Tada bih izveo pse u šetnju. Do 7 sati bih pripremio bih bočicu za Aleksu i doručak za kći. Dalje je bilo sve na meni.

Prvi period s bebom Aleksom nije bio težak. Tu su bile ljuljalica i igračke. Naučio sam da bebe plaču uglavnom kada su gladne ili umorne pa sam uvijek imao spremljenu bočicu. Kada to nije uspijevalo, vodio bih je u šetnju. Samo držanje nje u naručju bilo je božanstveno, vrijeme za spavanje bilo je raj za oboje.

Čak i ovako nespretan, brzo sam postao vješt u mijenjanju pelena i nanošenju kreme protiv osipa. Sitni drukeri na dječjoj odjeći su me izludile. Kada sam došao na iduću smjenu dadiljanja, donio sam tonu australske dječje odjeće jer mi znamo kako pravilno napraviti drukere.

Moja unuka je najljepša

Najveće zadovoljstvo bilo mi je izvesti je van u kolicima. Sve bebe su lijepe, ali neke su ljepše od drugih. Aleksa je bila poput bebe s plakata, svaka crta lica savršeno oblikovana, obrazi savršeno bucmasti. Osjećao sam ponos kada bi mi stranci rekli da je prekrasna beba ili slatka djevojčica.

To mi je dalo osjećaj naslijeđa: ovo je moja krvna linija, moj evolucijski doprinos. Bio sam toliko ponosan na nju, unatoč tomu što još nije kontrolirala ni svoja sva glavna otvora, da sam zamišljao kakvu će briljantnu budućnost imati. Nadao sam se da ću biti prisutan dovoljno dugo da vidim njezinu prvu diplomu, čak i maturu.

Drugi dolazak je bio teži

Moj drugi dolazak bio je puno izazovniji. Nakon što je pročitala da jedinci samohranih roditelja imaju najviše poteškoća u životu (nakon djece psihijatara i diplomata), moja kći je ponovno bila trudna.

Bilo je ljeto, i vođenje Alekse u park ili na igralište bilo je moje rješenje za provođenje dana. Tamo sam susreo vojsku dadilja koje brinu o maloj djeci. Većina njih je provodila dan na telefonu, nijedna nije razgovarala sa mnom. Bio sam anomalija. Samo vikendom bih viđao druge bake i djedove Tada bih pomislio da je to za njih zabava, a za mene je to prava pravcata obaveza.

Dani su ponekad bili samotni. Sastojali su se od igrališta, kupovine, pripreme večere i čišćenja. Kada bi se moja kći vratila kući, želio sam razgovarati s njom. S bilo kim. Ali ona je bila umorna i željela se fokusirati na Aleksu. Podsjetilo me to na vrijeme kada bih se ja vraćao kući s posla i ona je bila dijete. Ali sada su uloge bile zamijenjene.

Treći dolazak me je fizički i psihički iscrpio

Moj treći dolazak bio je još složeniji i izazovniji. Sada su tu bile Aleksa i mala beba. Bila je zima i bili smo zatvoreni u stanu. Vidio sam mnoga bojišta, ali stan na kraju svakog dana davao je novi smisao riječima “nered” i “kaos”.

Razvojni izazov bio je naučiti Alexu govoriti. Videozapisi s bebama nisu se činili korisnima i prvi put sam se osjećao stvarno nedoraslo zadatku. Majke razgovaraju s bebama visokim tonom, koristeći osmijehe i govor tijela kako bi potaknule bebin govor. Ali nisam mogao to replicirati.

Osjećao sam se odgovornim zato što je propustila svoje govorne prekretnice. Unatoč mojim inventivnim naporima, nije ni pravilno jela. Htjela je samo tjesteninu i rižu, ali nikakvo povrće, ni u kakvom obliku. Osim toga, gledala je previše televizije. Posljednjeg mjeseca bio sam duboko iscrpljen. Izgubio sam pet kilograma i bilo je vrijeme da se vratim kući i napunim baterije.

Da sam prije znao…

Dok nisam postao deda-servis, nikada nisam u potpunosti cijenio trud, žrtve i potrebe majčinstva. Mnogi očevi su takvi i to je žalosno. Odgoj male djece je težak i zahtjevan posao. Majke žive u paralelnom svijetu žrtvovanja i teškoća. Biti s bebama vas humanizira. One nemaju nikoga drugog da zadovolji njihove potrebe. Vi ste potpuno odgovorni i ta spoznaja stvara najjaču vezu i najčišću ljubav.

Biti roditelj je dobro, ali biti djed je bolje. Svaki put kad se vratim doma u Australiju vježbam, zdravo jedem i vraćam snagu za sljedeću turu dadiljanja koja će se dogoditi u rujnu. Imam puno razloga za živjeti i zahvaljujem svojoj hrabroj kćeri na tom daru.