7 životnih lekcija koje sam naučio radeći u staračkom domu

“Biti u staračkom domu je teško. Ljudi plaču, smrde i slinave. Ponekad možete hodati po hodnicima i čuti ženu u devedesetima kako doziva majku.” Tako piše klinički psiholog Valery Hazanov u dirljivom članku za Vox.

Osam mjeseci Hazanov radi kao psihoterapeut s umirućim pacijentima u staračkim domovima u New Yorku. Namjera mu je iz prvog reda naučiti i istražiti kako smrt izgleda i kako je ljudi osjećaju. Tamo je da bi učio. I zato je sastavio popis od sedam stvari koje je naučio, a koji je mnoge rasplakao i suočio sa surovom realnošću.

1. Na kraju ostane samo nekoliko najvažnijih stvari

“Ovo je sve što mi je ostalo,” nedavno mi je rekao jedan pacijent, pokazujući fotografiju sebe i svoje supruge. To me natjeralo da primijetim stvari koje ljudi donose u starački dom. Sobe su obično male, pa su stvari koje ljudi donose važne za njih.

Ako imaju obitelj, tu će biti fotografije obitelji. Najpopularnije su fotografije unučadi. Nađe se i nekoliko dragocjenih knjiga, čestitaka za brzo ozdravljenje, nešto odjeće, možda cvijeće. I to je otprilike to. Svijet se smanjuje u staračkom domu. Ostaju samo stvari koje su važne. Kao da se za njih vrijedi boriti, dok još možemo.

2. Rutina je ključ sreće

Primijetio sam da svi pacijenti koji su u dobrom stanju slijede rutinu. Njihove rutine su različite, ali uvijek uključuju neku strukturu i unutarnju disciplinu.

Radim s 94-godišnjom ženom. Svaki dan se budi u 6:30, pospremi krevet, ide u šetnju uz pomoć hodalice, doručkuje, vježba u rehabilitacijskoj sobi, čita, ruča, odmara se, ide u još jednu šetnju, pije čaj s prijateljicom, večera i ide na spavanje. Ima dobro definiranu rutinu. Gura samu sebe da radi stvari, od kojih su neke za nju vrlo teške, bez da se pita zašto je važno raditi ih. I mislim da je to ono što je održava na životu; njezino kretanje, njezino guranje, to je njezin život.

Promatrajući je, dolazim do zaključka da bi to moglo biti važno za sve nas. I često mislim na nju kada se dvoumim trebam li ići trčati ili ne, trebam li pisati još nekoliko sati ili ne, trebam li konačno ustati s kauča i očistiti svoj stan ili ne. Ona bi to učinila, znam, pa možda bih trebao i ja.

3. Stariji ljudi imaju isti raspon emocija kao i svi drugi

“Ti si tako zgodan. Jesi li oženjen?” nešto je što čujem samo na obiteljskim okupljanjima i u staračkim domovima. Ljudi tamo flertuju sa mnom cijelo vrijeme. To nema veze s njihovom dobi ili zdravljem, već s time jesu li sramežljivi. Kada vidimo nekoga tko je u devedesetima, sav je pogrbljen i naboran i sjedi u invalidskim kolicima, mogli bismo pomisliti da ne osjeća ništa osim fizičke boli, posebno ne nikakve seksualne nagone. To nije istina.

Dok god ljudi žive, osjećaju sve. Osjećaju požudu, žaljenje, tugu i radost. I negiranje toga, zbog naše vlastite nelagode, jedna je od najgorih stvari koje im možemo učiniti. Pacijenti u staračkom domu ogovaraju, hofiraju, šale se, plaču, osjećaju se bespomoćno, žale se na dosadu.

Neki ljudi to ne razumiju i razgovaraju sa starijim ljudima kao da su djeca. “Kako smo danas, gospodine?” čuo sam nekoga kako pita piskutavim glasom bivšeg profesora povijesti u njegovim osamdesetima, a zatim, ne čekajući odgovor, dodaje: “Jesmo li kakali jutros?” Da, kakali smo. Ali također smo se sjetili smiješne priče od sinoć i razmišljali o smrti i o našim unucima i o tome možemo li te odvući u krevet jer si privlačna.

4. Stariji ljudi su nevidljivi

Ljudi u staračkom domu vole gledati TV. Uvijek je uključen. Kako onda da na TV-u nema starijih ljudi? Evo slike koju viđam svaki dan: Sredinom dana ide show, a voditeljica ima, recimo, pedesetak godina, ali očito izgleda puno mlađe, a njezin gost ima 30 ili 50 godina i također izgleda mlađe. I pričaju uzbuđeno o svim tim nekim modernim stvarima. Gledaju ih ljudi u dobi od 80 i više godina koji sjede, zamišljeni su i nisu baš sigurni oko čega je sva ta buka. Ne vide sebe u tom programu. Ne pripadaju u taj svijet.

U drugim kulturama stariji ljudi su cijenjeni i poštovani. Viđate ih posvuda. U ovoj maničnoj, kulturi koja poriče smrt, čini se da ima malo mjesta za melankoličan pogled nekoga tko ne izgleda “mlado” i “sjajno”, ali možda zna nešto o životu što mi ne znamo.

5. Duhovnost olakšava bol

Neki ljudi u staračkom domu stalno pričaju o svojoj fizičkoj boli, a drugi ne. Pričaju o drugim stvarima, što nužno ne znači da ih ne boli. Evo moje teorije: Ako ste se većinu života bavili prizemnim stvarima (što uvijek uključuje osobnu udobnost), onda će vam, kad ostarite i osjećate bol, to biti jedina stvar o kojoj ćete razmišljati. Razvili ste mišiće za prizemne stvari, a ne duhovne mišiće.

Ne možete početi razvijati duhovnost kad ste stari. Ako vam nije bilo stalo ni do čega izvan vas samih (poput knjiga, sporta, obitelji ili filozofije), nećete početi kad ste stari i u boli. Vaša bol bit će jedina stvar koja će vas okupirati.

6. Starenje bez djece je teže

Odluka o tome hoćete li imati djecu je osobna i ovisi o mnogim čimbenicima: financijskim, medicinskim, filozofskim i tako dalje. Tu nema ispravnog ili pogrešnog. Ali kad smo stvarno stari, slinimo i nosimo pelene, a fizički je neugodno gledati naše rane ili nas mirisati, jedini ljudi koji bi mogli biti stalno uz nas, kad nam trebaju, bit će ili plaćeni da to rade (što je u redu, ali nije idealno) ili naša djeca.

Posvećeni nećak možda će doći s vremena na vrijeme. Stari prijatelj će tu i tamo posjetiti. Ali vjerojatno će naša braća i sestre tada biti vrlo stari, a naši roditelji će biti mrtvi, što ostavlja samo djecu da budu tu kad nam zatreba. Razmislite o tome kad razmatrate hoćete li imati djecu. Najtužniji ljudi koje vidim u staračkom domu su bez djece.

7. Razmislite i o tome kako želite umrijeti

José Arcadio Buendía iz romana “Sto godina samoće” umire pod stablom u svom dvorištu. To je prilično lijepa smrt. No ljudi umiru na različite načine u staračkom domu. Neki s kajanjem, drugi u miru. Neki se drže za posljednje kapi života, drugi popuštaju. Neki su planirali svoju smrt i pripremali se za nju, čineći svoju smrt smislenom, a ne slučajnom. Jedna žena u svojim devedesetima mi je nedavno rekla: “Drveće umire stojeći.” Tako ona želi otići: stojeći, a ne puzeći.

Smrt vidim kao turističkog vodiča kroz svoj život. “Pogledaj ovdje; obrati pažnju na ovo!” govori taj vodič. Možda nije najveseliji, blago je zamoran i iritantan, ali zasigurno puno zna i može ukazati na važne stvari izbjegavajući popularne, turističke atrakcije.

On mi može reći da, ako želim umrijeti pod stablom u svom dvorištu, primjerice, ima smisla živjeti u kući s dvorištem i stablom. Vama će reći da, ako ne želite nikakve dodatne medicinske zahvate na kraju, ima smisla razgovarati o tome s ljudima koji će na kraju donijeti tu odluku. Ako želite umrijeti dok letite zmajem iznad oceana, tko zna, možda je to također moguće.

Smrt vidim kao turističkog vodiča kroz svoj život. “Pogledaj ovdje; obrati pažnju na ovo!” Moj otac, koji je posljednjih 30 godina radio u kao kardiolog i vidio mnoge smrti, jednom mi je rekao da bi, kad bi morao birati, izabrao dobro umiranje umjesto dobrog življenja. Muka strašne smrti ispunjene kajanjem činila mu se gorom od muke strašnog života. Ali mirna smrt čini se kao krajnja nagrada. Mislim da počinjem shvaćati njegovu poantu.