Gospođi Mariji i njenom pokojnom suprugu njezini su roditelji nakon vjenčanja ustupili stan u kući. Imali su jednu kći i tu su ostali cijeli život. “Kuća se vodila na roditelje, ostavili su je meni kao jedinoj nasljednici. Suprug je umro od srčanog zastoja prije mog oca, tako da iako je u kuću ulagao, nikad nije tražio suvlasništvo”, objašnjava.
Kad su joj i roditelji umrli, ona je preselila na gornji kat, koji je bio malo veći, jer je u donjem dijelu i garaža. “U našem stanu u prizemlju je kratko živjela kći, a onda je odselila u Italiju. Ja sam tada prizemlje iznajmila i obećala joj da ću joj pomoći novcima od najma. Kako mi je sjela stanarina, tako sam prebacila njoj iako nismo bile u najboljim odnosima”, otkriva.
Kći nikad zadovoljna
Kći ju je, objašnjava, uvijek krivila za sve. “Kriva sam bila što joj je rano umro otac, što ima problema s dečkom, što ne razgovara s pola grada, što nemamo više novaca, uvijek nešto. Što god sam rekla, napravila, nikad zadovoljna. Prije odlaska rekla mi je da jedva čeka da me više ne mora gledati”, priznaje.
“Moj je životni prioritet bila moja obitelj, radila sam mukotrpno na poslu i kod kuće, živjeli smo skromno, ali uvijek je bilo skuhano, čisto, opeglano i u kćeri sam vidjela sve. Odricala sam i cipela i haljina, nikad nisam mislila na sebe, sve je išlo za nju. Ipak nije bila zadovoljna. Majka njezine prijateljice bila je direktorica, a ja sam radila u robnoj kući. Ne želite znati koliko mi je puta to spočitala. Koliko puta sam se uhvatila kako perem suđe i teku mi suze”, doznajemo.
I danas živi – za nju
“Živjela sam za nju, i danas je tako. Razočarana sam, da, i svjesna da se ona neće vratiti i da ću morati u starački dom. Dio novca od iznajmljivanja zadržim jedino ako imam popravke na kući, na sebe ne trošim nikada. Mogla bih čak i prodati kuću s oba stana i otići u garsonijeru pa bi mi ostalo za lijep život pod ove stare dane. Ali, ne mogu to prodati zbog nje, želim da joj ostane neka vrijednost.”
“Kad onemoćam, moja skromna penzija plus najam dva stana u kući trebalo bi pokriti troškove doma, a kad me ne bude neka joj sve ostane. Problem je taj što sada životarim, pokrijem si osnovno i to je to, penzija mizerna. No, odlučila sam da ću kćeri ipak sačuvati kuću, unatoč našim ne baš sretnim odnosima”, zaključila je.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
