Povjerljivo
Život u mirovini: ‘Lijekovi 150, kredit 140, pomoć u kući 100 eura. Pa ti jedi’
Na sve se živ čovjek navikne, pa nam mnogi umirovljenici na pitanja o euru, inflaciji i cijenama osnovnih životnih potrepština odgovaraju sa: Teško je, ali navikli smo, guramo, tražimo akcije. No, ima i onih koji nemaju izbora i koji su prikovani za svoj dom, poput gospođe Suzane koja nam piše da je stopostotni invalid.
S 53 godine, gospođa Suzana je u invalidskoj mirovini. Potpuno je nepokretna i ovisna o drugima, u zrelim godinama, kad bi trebala biti u naponu snage, zadobila je višestruke prijelome kralježnice. Boluje od epilepsije, a na sve to je, što ne čudi s obzirom na okolnosti, došla i duboka depresija.
“Za sve navedene bolesti, kao stopostotni invalid, imam mirovinu čiju cifru neću napisati, nego ću vam otkriti na što mi točno ta mirovina, jadna da jadnija ne može biti, ode. Pa evo za početak, na lijekove mi svaki mjesec ode ravno 150 eura. Da, za zdravstvo”, piše i potom nabraja dalje.
Gladna bez supruga
“Ženu koja mi zbog mog teškog fizičkog stanja pomaže u kući, plaćam još 100 eura. Da mi slučajno ne bi nešto ostalo, imam i kredit za garsonijeru koji mi mjesečno dolazi na naplatu u iznosu od 140 eura. Eto, to je sve što ja plaćam sa svojim mirovinom i invalidninom. Ne ostane mi apsolutno ništa“, napominje iznoseći brojke.
Da nema supruga, ova bi žena bila kruha gladna. “Suprug podmiri režije i kupimo osnovnu hranu i to je to. Sretni smo ako uspijemo izgurati do sljedeće mirovine. Odrekli smo se mesa, slatkiša, odavno i cigareta što jedina dobra stvar u svoj ovoj nevolji. Prodali smo auto jer nemamo za gorivo i održavanje”, piše o svojim životnim neprilikama.
28 godina staža
Napisala je potom da nije nisko obrazovana žena koja nije zaradila za kruh svagdašnji. “Završila sam fakultet i bila sam prosvjetna radnica. U invalidsku sam otišla s 28 godina radnog staža. Koliko je prosvjeta podcijenjena znala sam i dok sam radila, ali sam sada, kad mi je dodijeljena mirovina, upravo šokirala. Ne mogu si priuštiti ni osnovne stvari, eto, toliko smo mi cijenjeni.”
“Zar naš fakultet nije ni sjena fakultetima onih u Sabornici? Nije moguće. Oni imaju odlične plaće i mirovine, dobiju dnevnice i što sve ne, a mi mali ljudi, iako visoko obrazovani, jedva preživljavamo. Strašno sam razočarana sadašnjim životom u mirovini. Ovo i nije život nego vegetiranje. Zanima me što bi za boljitak ove zemlje napravili ovi na vlasti da su u mojoj koži”, zaključuje u svom pismu umirovljenica Suzana.
Kakve su vaše životne prilike? Koliko ste zadovoljni mirovinom?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!