‘Zašto se sa 63 godine toliko užasavam prihvatiti da je vrijeme za mirovinu?’

Čitateljica je profesorica koja već 25 godina radi u visokom obrazovanju i koleba se oko odlaska u mirovinu. “Plan mi je bio umiroviti se sa 60 godina, ali malo prije toga ponuđeno mi je prestižno radno mjesto u inozemstvu. Sada živim na vrlo dugoj relaciji između posla i doma u kojem živim sa suprugom koji se nedavno umirovio. Zajedno smo više od 20 godina i uvijek mi je bio velika podrška”, piše životnoj savjetnici The Guardiana.

Potom objašnjava: “Toliko je toga što volim raditi, ali sa 63 godine osjećam sve veći umor. Pritisak da stalno budem na vrhuncu je iscrpljujući. Često se osjećam kao da ne koristim sve svoje potencijale. Velika udaljenost od doma također uzima svoj danak. Suprug i ja osjećamo se vrlo zakinuto. Postajemo itekako svjesni da niti jedno od nas ne zna koliko nam je još vremena ostalo na ovoj zemlji”, piše razborito.

Kao hrčak na kotaču

Potom dodaje da se osjeća kao hrčak na kotaču i pita se što tu radi, umjesto da provodi kvalitetno vrijeme s osobom koju voli. “Odlazak u mirovinu me istovremeno i privlači i plaši. Što mi je činiti? Hoću li požaliti?”, pita životnu savjetnicu. Potom je još pojasnila da njezin suprug voli biti u mirovini, ali vidi da mu nedostaje biti “dio nečeg većeg”.

“Moj identitet toliko je povezano s mojom profesijom, da me to plaši. Pitam se kako bih se definirala da odem u mirovinu? Ako više neću biti profesorica, tko ću biti? Shvaćam da sam tijekom karijernog uspona zanemarila velik dio onoga što mi pričinjava pravu radost: nisam njegovala svoju kreativnosti, niti ljubav prema životinjama i prirodi. Nisam odvajala ni vrijeme za posjet prijateljima i obitelji. Nikad si nisam dopuštala samo biti, uvijek sam samo stremila”, iskrena je.

Dodala je na kraju da nemaju djece pa ih u mirovini ne čeka ni onaj sljedeći očiti korak kao što je čuvanje unučadi. “Nemamo čak ni želju nastaviti živjeti tu gdje smo sada, doselili smo samo zbog naših prethodnih poslova. Imamo mirovine dovoljne za život, to nas ne koči. Za sada smo i zdravi. Vrlo smo privilegirani. Pa zašto mi je korak prema mirovini onda toliko težak?” pita u pismu.

Teško je radovati se nepoznatome

“Razumljivo je da je vam ovaj korak teško pada jer razmišljate o tome da zamijenite nešto što vam je poznato, što je vrlo strukturirano, čime ste definirani i gdje vas poštuju, za nešto što vam je potpuno nepoznato. Vrlo je teško radovati tako nečemu”, piše psihoterapeutkinja i životna savjetnica Annalisa Barbieri.

Potom savjetuje da svatko tko se boji naglog umirovljenja pita koji oblik mirovine zapravo želi, odnosno, može li se možda za početak zaposliti na pola radnog vremena.

“Skloni smo razmišljati u okvirima sve ili ništa, ali i to je posljedica umora. No, možda je rad na pola radnog vremena za vas trenutačno najbolje rješenje. Shvaćam da to možda nije moguće u vašoj situaciji s obzirom na to da ste preuzeli veliku odgovornosti na novom poslom i još u inozemstvu. Pa ipak, ne znate koliko su vam i tamo spremni izaći ususret, ako ne probate. Pitajte i možda se uspijete dogovoriti da radite tri dana u tjednu, umjesto pet”, glasi savjet koji je dala Barbieri.

”Pitajte se potom”, nastavlja ona, “kako se snalazite tijekom dugih praznika koje nudi rad u školstvu? Cvjetate li, ili se raspadate? To vam može dati naslutiti kako će vam biti ako odete u mirovinu.”

Potom je naglasila da odlazak u mirovinu može biti neugodan samo u početku, jer je sve to novo. “No, s vremenom će vam se otvoriti nova perspektiva, otkrivat ćete tko ste izvan svoje profesije, a otkrit ćete i što sve želite raditi, a prije niste stizali.”

Uvedite strukturu dana i u mirovini

“Ako ste cijeli život proveli u institucijama, ova će vam sloboda na početku djelovati zastrašujuće jer sada više nema rokova i nitko vam ne govori što da radite. No, na drugoj strani vas može dočekati nevjerojatno produktivan životni sadržaj. Tko zna što vas čeka iza ugla!”

“Razumljiv je osjećaj tjeskobe i nesigurnosti ususret odluci, osobito ako je nečiji identitet toliko dugo vezan za posao. Odlazak u mirovinu mnogi dožive kao gubitak i u početku tuguju za prethodnim radnim životom. To je, srećom, prolazno uslijed ulaska novih aktivnosti u vaš život.”

“I za kraj, ono što ljudima obično daje životni smisao su struktura, svrha, društvena interakcija i biti dio, kako ste i sami rekli, ‘nečeg većeg’. Dakle, sve si to možete organizirati i u mirovini. Vjerujte mi, odvažite se i djelujte, zavoljet ćete novi način života.”