Višnja (71): ‘Znam da me po zgradi zovu naporna baba, ali ne mogu šutjeti’

Svjesna je gospođa Višnja (71) da se previše uzrujava zbog svojih susjeda. Kao predstavnica stanara, kaže nam u povjerenju, bdije nad cijelom zgradom i okolišem i svjesna je da pretjeruje.

“Živim sama i to mi je kao neka misija, da svako jutro obiđem oko zgrade, pogledam malo po hodniku i stubištu, odem do kotlovnice i smetlarnika. Ovisno o dobu godine gotovo svaki dan malo pometem, zalijem vanjsko cvijeće, ako treba počupam korov, bacim ocvale cvjetove i slično”, govori nam.

Sve bi, kaže, bilo u redu da se ne uzrujava zbog neodgovornih pojedinaca. “Sada je ljeto i krenule su vrućine, evo neki dan se širio grozan smrad po cijeloj zgradi. Išli sam sva uzrujana za tim neugodnim mirisom i našla vreću praznih boca na šestom katu, to se sve ukiselilo u njima, niti su bile oprane niti su bile začepljene. Ljudi me zaustavljaju i pitaju što smrdi, a ja do tih stanara nisam mogla od petka do ponedjeljka, jer su bili na vikendu. Odnijela sam boce u smetlarnik i rekla im u ponedjeljak da to hitno odvezu”, doznajemo.

Prijeteći razgovori

Ne bi joj, kaže, bilo teško to baciti u plastiku, ali se jednom već tako opekla. “Prije par godina već se dogodilo to isto. Ljudi jednostavno te boce izbace pred vrata, a stubište nema prozore osim svjetlarnika na zadnjem katu. Ventilacija ljeti na plus 40 je nepostojeća, i smrad je zajamčen. Tada sam bacila boce, da bi me ljudi kad su se vratili s puta napali kako sam se drznula dirati nešto što stoji pred njihovim vratima. Gotovo su mi prijetili”, povjerava nam.

Problem je i “krama”, razni stari predmeti i namještaj kojeg se stanari žele riješiti, a ne organiziraju na vrijeme odvoz. “Naravno da ljudima smeta kad u prizemlju ispod stepenica tjednima stoje ormari, kauči, frižideri, lampe, ma katastrofa. Onda pišu ceduljice sa svakakvim sadržajem. Ja se pak igram detektivke i ispitujem čije je pa im sugeriram rješenje da se što prije riješimo toga. Znala sam iz svog džepa platiti dečke da iznesu, jer nitko nije htio priznati čije je, iako sam znala tko je renovirao kupaonicu”, požalila se.  

Neshvatljivi postupci

“Iako imamo lift, propisi nalažu da stubište mora biti lako prohodno, primjerice zbog slučaja požara. Na žalost nemamo spremište za bicikle pa ih onda vežu za ogradu po katovima. Ja na sve zažmirim, ali onda su toliko bezobzirni da ne postave kotač uz ogradu, nego se kotač zaokrene i netko s dvije vrećice iz dućana ne može normalno proći do stana. Je li na meni da to ispravljam svaki dan? Naravno da nije, sada sam upozorila da bi bicikle trebali držati unutar stana, ali se toga nitko ne drži”, doznajemo.

Potom kaže da na šestom i sedmom katu, gdje je svjetlarnik, ljudi drže cvijeće. “Kad zalijevaju, uopće ne paze, nego toliko zaliju da voda kaplje do prizemlja pa se skuplja voda i sve bude sklisko. Ne mogu vjerovati da se unatoč upozorenjima tome ne može stati na kraj. Ljudi nemaju kulture ni obzira prema drugima”, smatra gospođa Višnja.

“Oh, ima toga još i još. Ljudi znaju biti baš čudni. Tu su, a danima ne izvade poštu iz kaslića pa im se gomila i tako natrpano viri van. Tko će znati zašto su tako aljkavi”, govori i dodaje da se skoro svaki dan iznervira na nešto. Zna ju, kaže za kraj, povremeno iz takta izbaciti i nešto posve nepredvidljivo jer ma koliko u ovih sedam godina, otkako je predstavnica stanara, upoznaje ljude, uspije ju iznenaditi nečija – glupost.

“Znam da me zovu ‘naporna baba’, ali svejedno ću se i dalje truditi držati red i mir”, principijelna je gospođa Višnja.

Imate li sličnih iskustava sa susjedima? Kakav je vaš predstavnik stanara?