Sirijac u Zagrebu: ‘Bog mi je oprostio, nadam se da će i bivša žena’

“Previše kave pijem, niti brojim, niti gledam koje je doba dana, meni je za kavu uvijek pravo vrijeme. I ove cigarete, nije dobro, dvije kutije dnevno popušim”, kazuje mi sugovornik dok sjedam za stol.

Kaže, porijeklom je iz Damaska, gdje je odrastao uz brata i dvije sestre. S 18 je otišao studirati političke znanosti u libanonski Bejrut. “Knjiga mi ne ide”, žalio se bratu koji je već godinu i pol živio u Zagrebu zahvaljujući jednom Bugarinu.

“Tada me brat povukao u Hrvatsku. Došao sam tu s 23 godine. Na Filozofskom fakultetu sam besplatno završio tečaj hrvatskog jezika, a onda sam upisao Građevinski fakultet, završio višu i stekao zvanje inženjera građevine. Nakon toga sve bi u mom životu išlo više nego dobrim smjerom, jer mi sve išlo na ruku, samo da nije bilo poroka.”

S vrha na dno

Puno je bijede El-Ocha Mohameda Navila zbog poroka pratilo kroz život. Alkohol mu je uzeo 55 godina života. Zapio je sve što se zapiti moglo, svoj novac, ženin novac, novac koji bi mu iz Sirije u Zagreb donosili roditelji. Starosnu mirovinu je dočekao sam, u podstanarstvu, u mutnim poslovima, praznih džepova.

Sada živi posve drugačijim životom. Od svih poroka, jedino se još kave i cigareta nije oslobodio. Za to si zbog mizerne penzije mora zaraditi prodajom boca, što je, saznat ću, iznimno mukotrpan rad. Ovo je moj kratki sažetak njegova života. Ostalo će ispričati sam.

Najteže razdoblje

Kao uvaženi inženjer, zaposlio se u Tehnici gdje je radio 20 godina. “Uz sve moje poroke, sve je bilo dobro i sve sam držao pod kontrolom tamo negdje do rata devedeset i neke, a onda je krenulo nizbrdo. Nakon otkaza, više se nisam uspio formalno zaposliti. Do starosne penzije radio sam na crno, čekao 65. godinu života. Bilo je teško jer sam bio podstanar”, kaže mi.

Pitam ga potom za obitelj, otvorio je dušu prepunu pomiješanih osjećaja. “Bio sam oženjen. Vjenčali smo se ’79., rastali se 14 godina kasnije. Mojom krivicom, zbog mojih poroka, osobito alkohola, a bilo ih je još. Pa ipak, što sam zaradio, najprije bih odvojio za obitelj, a ostalo bih protratio.”

“Bila je dobra kao kruh”

“Danas mi je iz dna duše žao, ne zbog novaca, već najviše zbog moje žene. Bila mi je dobra kao kruh. Kad sam je oženio imala je 19 godina, bila je vesela, divna osoba. Kasnije je oboljela, zbog stresa koji sam joj ja prouzročio. Najprije je dobila rak, a do danas pije lijekove za štitnjaču”, kaže.

Kakve silne romane život piše, posvjedočio mi je nebrojeno puta u dva sata našeg razgovora. “U braku smo dobili sina, moje najveće i najmilije dobro. Voljela me, toliko me voljela da me trpjela 14 godina u braku, iako je znala kako teške poroke imam. Branila me pred roditeljima, prešutjela im kakav sam, tolerirala me dugo i predugo. Njoj sam najviše skrivio i svaki se dan molim Bogu našem da mi oprosti”, povjerava mi.

Dvije litre votke u danu

Bio je za radnog vijeka, govori dalje, često poslovno na terenu. “Radio sam u Sudanu, Egiptu, u Norilsku u Rusiji, odakle sam u dvije i pol godine kući došao svega nekoliko puta. Kad bi tamo, na Sjevernom polu, netko naručio votku ili konjak, odmah bi došla litra, nikad čašica. Znao sam popiti po dvije litre žestice dnevno. Jeo sam jednom dnevno, nisam imao potrebu. I zamislite, uz sve to, ja sebe nikad nisam smatrao alkoholičarem. Bio sam od onih koji su se u svakom trenutku mogli kontrolirati.”

“Tako je bilo i kad sam bio kod kuće s obitelji. Vani jedna osoba koja pije, čim bih otvorio vrata našeg stana, trijezan. Nikada nisam bio agresivan niti kognitivno poremećen. K tome, nikad nisam zapio plaću prije nego što sam odvojio za obitelj. Dobro sam zarađivao. Pa opet, nagriza vam to život, i brak”, povjerava mi. 

Kobne devedesete

Došle su devedesete, razvod, pa gubitak posla. A on – podstanar. “Iako se više nisam formalno zaposlio, radio sam na crno, od nečega se moralo živjeti. Godine idu, pa kad više nisam mogao raditi u fušu u branši, osobito jer sam izgubio vid, lovio sam u mutnom. Neko sam vrijeme čak i preprodavao cigarete, dok me nisu uhvatili na placu. Još se sudim za to”, priznaje mi.

Začudno mirnim glasom govori potom da je za 20 godina staža dobio mizernu mirovinu. Ona za sedam eura premašuje tristo eura, ali ne vidi cijelu. “Od mirovine mi 40 eura odmah ode na doplatu za lijeka za srce. Od 267 eura koji mi ostanu, 70 dajem bivšoj ženi”, daje mi uvid u svoje (ne)prilike.

Podstanar kod bivše supruge

“Pa kako sad bivšoj ženi?” upitam ga u nevjerici. Na to će mirno: “Moja bivša žena nije se više udavala, kad je sin odselio živjela je sama u trosobnom stanu. Još prije nekih deset godina, sin je vidio da ja više nemam ni za preživjeti. Tada ju je molio da mi dopusti da se vratim u stan. Uz sve strahote koje sam joj priuštio, ona mi je po sinu poručila da se vratim. Dala mi je jednu sobu. Uz to, kuha mi i pere.”

“Ona je jedna toliko divna i dobra duša, da se ja svaki dan molim Bogu svome da mi oprosti što joj nisam bio bolji suprug. Radila je u državnoj firmi, bila je žena na mjestu, a ja, eto, nisam bio čovjek za poželjeti. Išao sam na odvikavanje, na psihoterapije, ništa mi nije pomoglo. Rekao joj je moj psihijatar da ću prestati jedino ako prislonim pištolj o glavu”, priznaje mi.

Moli za oprost

Čak ni kad ga je bivša supruga dvadeset godina nakon razvoda primila u stan, kaže, nije prestao s porocima. “Trebalo je proći još nekoliko godina borbe sa sobom, dok nisam jednog dana, prije osam godina, samo prekinuo agoniju i od tada ne pijem. Nakon 55 godina neurednog života, jer sam piti počeo sa 16 godina, preko noći sam prestao.”

“Žalim, već osam godina žalim one izgubljene dane, ali sada mi je najvažnije da mi Bog oprosti. Alkohol je jedan od najvećih grijeha u mojoj islamskoj vjeri, ali sam se pokajao i znam da me Bog shvaća”, iskreno će.

Različite vjere, kaže, nikada nisu stajale na putu između njega i supruge. “To je bio najmanji problem, ja nisam bio vjernik, a nije ni ona, njezini su bili u partiji. Vjenčali smo se na općini dvije godine nakon što sam od Sirije zatražio dozvolu. Toliko im je dugo trebalo da mi obrade zahtjev i pruže taj papir”, kaže i dodaje da se na zadnjem popisu stanovništva izjasnio kao Hrvat islamske vjeroispovijesti.

Novi život na pragu sedamdesete

Božja ga je ruka dotakla snažno, imao je već blizu sedamdeset godina. “Od dana kad sam završio s najgrešnijim porocima moje vjere, okrenuo sam se Božjoj pomoći. Moj dan započinje klanjanjem u četiri ujutro. Svaki dan klanjam se pet puta, dakle još i u pola osam, u 16, zatim u 20.30, a noćno klanjanje imam u 21.45. Nakon godina klanjanja, bog mi je u dušu poslao mir.”

Dodaje potom: “Moj duhovni vođa je moja sestra iz Damaska, čujemo se svaki tjedan. Ona mi je rekla neka se ostavim poroka, molim boga za oprost i da će mi sigurno oprostiti. Tako i radim, otuda taj mir. Molim boga svakodnevno, dugo i iz dna duše. Nakon svih ovih godina molitve, mislim da me shvaća”, kaže mirno.

Mukotrpna zarada na bocama

Pokaže mi potom na cigarete. “Ovo me sada još muči. To od sto i nešto eura koliko mi ostane od mirovine sebi ne mogu priuštiti. Zato skupljam boce.”

Iako moja dragi sugovornik niti jednom riječju u razgovoru nije spomenuo da država daje premale penzije, već za sve što mu se dogodilo krivi sebe i svoju neodgovornost tijekom života, srce mi stegnulo kad je govorio koliko je mukotrpan njegov napor da svaki dan prikupi dovoljno boca.

Pomažu mu studenti

“Živim tu preko puta studentskog doma na Cvjetnom. Znaju me svi studenti. Točno od sedam do devet sati svako jutro, osim nedjeljom, sjednem s dvije prazne vreće na klupicu ispred paviljona 7. U ta dva sata studenti mi nose boce koje prikupe za mene. Onda to tramvajem odvezen dvije stanice do Spara, pa ako imam više od dopuštenih 80 boca, nosim dalje prodati u Konzum.”

“Vratim se kući, od 13 do 15 sam opet na klupici. Sve to ponovim i treći put u danu, od 17 do 19 sati. Nekad u vrećama bude po 200 boca, nekad samo 20. U prosjeku zaradim 10 eura dnevno”, priznaje mi.

Bezuvjetna ljubav

Sin se ljuti na njega, no iz razgovora iščitavam – vole se bezuvjetno. “Rekao mi je da samo kažem iznos i da će mi on dati koliko trebam. Ali on ima obitelj, znate, imam divnu snahu i malog unuka. Ne želim da sin otkida od njih i daje meni. Ja sam mu rekao: Sine, kad sam te podizao, nisam nikada pomišljao da ćeš me ti ikada morati dati i jednu lipu. Nije mi to prihvatljivo”, govori odlučno.

Pitam ga potom kako gleda na dublju starost, što ako jednog dana onemoća. “O staračkom domu ni ne sanjam. Povremeno popijem kavu s nekadašnjim kolegom s posla, ostali smo si dobri. On je u domu, žali mi se neki dan da je dom prije plaćao 550 eura mjesečno, a sada mu je skočilo na 750. On je, uz to što ima nešto bolju penziju od mene, prodao stan, tako da se može pokrivati. Ja nemam ništa. A opet, ne želim nikome pasti na teret. Samo molim se zato Bogu da me uzme”, kaže mirnim tonom, koji je teško podnošljiv kao da vrišti.

Noge ga još nose

Kažem mu da ima dobre gene ako je tolike godine pio, a još je ovako lucidan i zdravo na nogama. “Moja je majka živjela 98 godina, umrla je prije tri. I otac je imao 97 kad je umro. Geni jesu dobri, ali ja nisam posve zdrav. Prije 15 godina slučajno sam otkrio da imam šećer, preživio sam i srčani u snu u vrijeme korone. Osim za šećer, uzimam lijekove za tlak, živce i prostatu, tri puta dnevno. Jako slabo vidim, ne vidim čitati, ne mogu gledati ni filmove. To mi je veliki problem”, otkriva.

Pitam ga dok smo se rastajali, što vidi kao nešto najvažnije što je obilježilo njegov život, a on odgovara bez razmišljanja: “Moj najveći životni dar je moj sin. I sada, ovo moje pametno unuče koje Lego kockice slaže kao od šale. Kaže mi neki dan, položio je na razgovoru za školu, ali su roditelji odlučili da će ipak krenuti sa sedam. Neka, ništa neće zakasniti. Nedavno me molio da mu čitam, rekoh mu da ne vidim. Kaže on mojima da deda ne zna čitati. To pametno dijete sve nas zabavlja. Obitelj mi je sve, i na njih sam najviše ponosan”, kaže.

Ispričala sam mu se duboko što je zbog razgovora, koji mu je otvorio stare rane, propustio klanjanje. Nasmiješio se dajući mi do znanja da je sve u redu. Dugo sam gledala z njim, u silnoj želji da ću njegov život i osobnost dostojno pretočiti u riječi.