Suprug gospođe Mirjane razbolio se pola godine prije nego što je otišla u mirovinu. “Rak nije bio operabilan, prekasno je dobio dijagnozu. Bilo je to ranih devedesetih, lijekovi i liječenje još nisu bili napredni kao danas. Što god bi netko sugerirao da bi mu možda moglo pomoći, ja sam to nabavljala izvana, potezala sve moguće veze. Nisam štedjela niti jede tadašnje kune, samo da mu pomognem”, otkriva nam u razgovoru.
“Do mog umirovljenja bio je još relativno dobro. Nisam bila ni tri mjeseca u mirovini, počeli su ozbiljni problemi. Poremetila mu se probava, otekne mu noga da ne može ustati na nju. Medicinska sestra dolazila je davati mu injekcije. Krenuli su nam dolaziti ljudi, čuli su da je bolestan, stalno netko u kući, morate biti s njima ako vam je do društva i ako nije”, opisuje kako im se život pretvarao u agoniju.
“Moj muž nije bio navikao na mirovanje, a kamoli na bolove i na svaki čas drugu komplikaciju. Postao je težak i ma koliko ga voljela i bila uz njega, postalo je nesnosno. Ponekad mi se činilo da namjerno nešto odbija napraviti po mom, dok viče da ga previše gnjavim. Ponekad ga nisam mogla natjerati ni da se premjesti na stolicu na terasu, da ga malo vidi sunce”, govori o teškoćama koje su se nizale.
Godina patnje
“Godinu dana nisam izašla s prijateljicama na kavu, a kamoli negdje dalje. Nisam žalila sebe, da ne pomislite da sam baš toliko sebična, nego je teško brinuti o takvom pacijentu i ostati priseban. Više nisam znala ni koji je dan ni koji je sat. Tek po noći, ako bi on uspio malo odspavati, osvijestila bih da ću ostati sama, sada, taman kad smo dočekali zasluženo umirovljenje. Svi naši planovi od prije svega godinu dana činili su mi su se kao da mi se rugaju”, ispričala nam je.
Bolest je brzo napredovala. “Posljednji tjedni njegova života bili su najgori pakao. Bolovi, injekcije, bolovi. Nema smisla prepričavati i ljudima tjerati strah u kosti, svaki je kraj individualan. Njegov je bio grozan. Dugo se nisam oporavila od svega. Prošlo je devet godina. Nedostaje mi moj suprug, svaki dan, iz dana u dan”, govori.
Nema više oslonca
“Bez njega, ostala sam najvećeg životnog oslonca. K tome, nikad nisam vozila auto, to mi je bila velika pogreška jer živim sama, na selu, kilometar od centra, dućana, crkve, liječnika.”
“Utjeha mi je moj vrt, poznam svaki cvijet, svaku travku, voćku, jagodicu. Kuham i čekam večer da se na pet minuta čujem s unucima koji žive u gradu. Život ide dalje, voljela bih da je meni i suprugu život dao drugačije karte, ali nije. Ne mogu vratiti sretne dane s njim pa sam sretna i kad razgovaram sa svojom mačkom i ptičicama koje stanuju u mojim krošnjama. Prihvatila sam ovakav život”, otvorila nam je dušu Mirjana.
A kakav je bio vaš ulazak u mirovinu? Povjerite nam posve anonimno.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
