Mama joj je umirala, otac već bio pokojni, kad joj je mlađi brat prišao i otvoreno rekao: “Čuj, Ljubica, ti imaš već šezdeset godina, bolesna si i pitanje je koliko ćeš još poživjeti, a tvoja se djeca iz Njemačke vraćala ne budu. S mamom sam dogovorio da se sve prepiše na mene dok je vrijeme, danas-sutra može umrijeti.”
“Rekla sam mu da u penziji, kroz koju godinu, planiram prodati garsonijeru u gradu i preseliti u rodnu kuću. Na to mi je odgovorio neka se snađem kako znam, ali da tu kuću vidjela ne bum jer je već dogovoreno da će u njoj živjeti njegova starija kći s obitelji. Na to sam rekla da sam i ja živjela na kredit dok sam si stvarala nešto svoje, nisam ničije prigrabila. Rekao je neka govorim što god hoću, ali da je mama s njim potpisala ugovor o uzdržavanju i svu imovinu na njega. Zamalo me šlogiralo“, govori nam.
“Mama je imala više zdravstvenih problema pa i znakove demencije. Da se i sama nisam liječila od zloćudne bolesti, osporila bih taj mamin potpis. Znao je brat da sam previše bolesna, sama i bez ičije zaštite, pa i bez vreće novaca za odvjetnike, pa je to iskoristio. Posjećivala sam ondje mamu svejedno još pola godine, dok nije umrla.”
Majka je bil prestrašena
“Jeste li je pitali zašto je tako odlučila?” pitamo našu sugovornicu, a ona odgovara: “Mamu je vrlo vješto obrlatio. Rekao joj je sve što i meni, ali joj i zaprijetio da neće održavati kuću ako mu sve ne prepiše, te da će se meni srušiti krov na glavu jer nemam novaca za popravke. Plakala je i rekla da mu mora prepisati, jer će umrijeti željna čaše vode i komada kruha. Rekli su joj da je oni ne budu obilazili, ako ne potpiše da je sve njihovo – žive blizu nje, za razliku od mene.”
“Nisam imala snage ni volje istjerivati pravdu, niti opterećivati dalje majku. Otac nikad nije spominjao takvu nepravdu, na samrti je rekao da sve ide na mamu, a poslije na nas dvoje, da je to rekao i majci.”
“Izigrana, povukla sam se. Zdravlje mi je narušeno, taj stres mi nije pomogao. No, i pet godina nakon tog šoka, još sam tu, u svojoj garsonijeri. Ne razgovaram s bratom, normalno da me boli što više ne smijem pred rodnu kuću. Takav je život, bojim se kakva će ga sudbina snaći. Ne želim mu veće zlo od toga da ga kopka to što mi je napravio”, završila je naš razgovor.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
