Jesu li žene zaista bolji liječnici i, ako jesu, zašto je tomu tako? Na ova je pitanja za Psychology Today odgovarala Susan Trachman, izvanredna profesorica na Sveučilištu George Washington i docentica na Sveučilištu Virginia Commonwealth. Trachman je certificirana psihijatrica za odrasle i forenzičku psihijatriju.
Prošlog je mjeseca članak u stručnoj publikaciji The Annals of Internal Medicine izvijestio o značajno nižim stopama smrtnosti kod teško bolesnih hospitaliziranih pacijenata koje su liječile liječnice. Rezultati su bili izraženiji kod pacijentica, ali su razlike i dalje značajni kada se radi o muškim pacijentima. Stope ponovnog prijema u bolnicu nakon otpusta također su bile niže ako je pacijente otpuštala liječnica.
No nisu to nove spoznaje. Na primjer, prošle godine publikacija JAMA Surgery objavila je članak o razlikama u ishodima liječenja pacijenata koje su liječili muški ili ženski kirurzi. Retrospektivna studija temeljila se na podacima od preko milijun kanadskih pacijenata koji su podvrgnuti standardnim kirurškim zahvatima. Znanstvenici su pratili te pacijente do godinu dana i izvještavali o razlikama u postoperativnim ishodima ovisno o tome je li kirurg bio muškarac ili žena.
Samo 25 posto promatranih pacijenata imalo je ženske kirurge; ostali su bili su muškarci. Postoperativni ishodi bili su znatno lošiji tri mjeseca nakon operacije za pacijente koje su liječili muškarci, bez obzira na specijalizaciju kirurga. Isti rezultati važili su i godinu dana nakon operacije za sve pacijente, a nije bilo razlika u ishodima na temelju spola pacijenta.
2017. godine publikacija JAMA Internal Medicine objavila je svoja otkrića uspoređujući stope smrtnosti i ponovnog prijema u bolnicu za pacijente Medicare programa na temelju spola njihovog liječnika. Znanstvenici su izvijestili da su stariji pacijenti koje su liječile liječnice imali znatno nižu stopu smrtnosti i ponovnog prijema u bolnicu u usporedbi s onima kojima je skrb pružao liječnik s istom razinom stručnosti.
Vrijedi i za obiteljsku medicinu
Pregledali su i rezultate prethodnih istraživanja koja su pokazala da su liječnice sklonije prakticiranju medicine utemeljene na dokazima, bolje su prolazile na standardiziranim testovima i pružale su više skrbi pacijentima. Osim toga, pacijenti koji su imali obiteljske liječnice rjeđe su posjećivali hitne službe.
Ovo su dosljedni i impresivni podaci koji pokrivaju gotovo desetljeće istraživanja. No, sigurno razlike u skrbi između muških i ženskih liječnika ne mogu biti samo pitanje dodatnog X kromosoma kod žena.
Bolja neverbalna komunikacija i čitanje znakova
Međutim, prema dr. Stephenu Furlichu, izvanrednom profesoru komunikacijskih studija na Texas A&M University, “osobe koje su biološki žene imaju puno integriraniji mozak,” što znači poboljšane veze između moždanih hemisfera. On također vjeruje da im struktura mozga omogućava bolju neverbalnu komunikaciju, što znači da žene bolje uočavaju suptilnosti u govoru tijela.
S druge strane, muškarci, kako kaže, koriste više “izvještajnog govora”, što znači da mogu biti skloni davati doslovne, neemocionalne odgovore tijekom razgovora. Ako je to točno, može li to pomoći objasniti zašto su liječnice imale bolje ishode za pacijente od svojih muških kolega u ovim studijama?
Dvije vrste komunikacije
Istraživanje iz 2010. godine otkrilo je da se gotovo polovica pacijenata koji su prijavili poteškoće u svom medicinskom liječenju žalila na probleme u komunikaciji sa svojim liječnikom. Izvješće u časopisu Health Expectations raspravljalo je o različitim vrstama komunikacije između liječnika i pacijenata kako bi se utvrdilo koja vrsta promiče bolji odnos, što dovodi do bolje suradnje pacijenata i općenito poboljšanih zdravstvenih ishoda.
U komunikaciji usmjerenoj na liječnika (KUL), liječnik slijedi biomedicinski model dokaza u medicini. Stil komunikacije karakterizira racionalni kognitivni proces koji malo pažnje posvećuje osjećajima ili brigama pacijenta.
Nasuprot tome, u komunikaciji usmjerenoj na pacijenta (KUP), glavne značajke uključuju otvorenost prema pacijentima, korištenje razumljivog jezika, uključivanje pacijenata u rasprave i razmatranje njihovih osjećaja.
U KUL, liječnici imaju tendenciju postavljanja zatvorenih pitanja i fokusiranja na bolest i fizičke simptome. U KUP, liječnici postavljaju otvorena pitanja, ispitujući bolest i kako je pacijenti doživljavaju.
Liječnici u KUP aktivno uključuju pacijente u razgovor i uzimaju u obzir psihosocijalne aspekte. Liječnici koristeći KUP pokušavaju minimizirati medicinski žargon i provjeriti razumijevanje informacija koje su prenijeli pacijentima. Također uzimaju u obzir očekivanja pacijenata i izbjegavaju ih prekidati.
Liječnice ozbiljnije shvaćaju pacijente?
Studija objavljena prošlog mjeseca u časopisu The Annals of Internal Medicine analizirala je dodatne razloge za razliku u ishodima liječenja ovisno o spolu liječnika. Jedna teorija koju su autori predložili bila je da muški liječnici možda podcjenjuju ozbiljnost bolesti svojih pacijentica. Na primjer, ranije istraživanje izvijestilo je da su muški liječnici skloniji podcjenjivati rizik od moždanog udara kod svojih pacijentica. To može rezultirati odgođenom ili nepotpunom skrbi i lošijim medicinskim ishodima.
Još jedan razlog koji autori navode jest da liječnice i liječnici prakticiraju medicinu na različite načine. Liječnice provode više vremena sa svojim pacijentima nego njihovi muški kolege. Osim toga, imaju tendenciju češće uključivati svoje pacijente u proces zajedničkog donošenja odluka, što rezultira komunikacijom usmjerenom na pacijenta. Što se tiče kirurgije, kirurginje troše više vremena na sam kirurški zahvat i imaju niže stope postoperativnih komplikacija.
Rezultate istraživanja treba shvatiti ozbiljno
Naravno, postoje iznimke od ovog pravila, i tijekom školovanja i specijalizacije radila sam s izvrsnim muškim kolegama. Imam privilegiju upućivati svoje pacijente muškim specijalistima s kojima uživam surađivati.
Međutim, s obzirom na ponovljene rezultate istraživanja prema kojima liječnice postižu bolje ukupne ishode u skrbi za pacijente, potrebno je obratiti više pažnje na to kako se ove razlike mogu riješiti kako bi se dodatna obuka pružila polaznicima medicinskih fakulteta i kasnije tijekom specijalizacije.
Ključno je da svi želimo bolje rezultate za naše pacijente, a ako to znači da naučimo drugačiji način komunikacije, to će pomoći smanjiti razlike između spolova u učinkovitoj skrbi za pacijente, zaključuje Trachman.
