Povjerljivo
‘Kćeri ne mare za mene, nisu znale ni u kojoj bolnici ležim. Što učiniti?’
Često nam se naši čitatelji požale da su svojoj djeci pružili sve što je bilo u njihovoj moći, a kad su odselili, otuđili su se do krajnjih granica. Gospođa Maša piše nam da je čuvala čak i unučad, a kad više nikome nije bila potrebna, odbacili su je.
Ni u najgoroj noćnoj mori nije gospođa Maša slutila da će je tri kćeri, koje je sama podigla na noge, ostaviti na cjedilu. Dugo je vjerovala da će sve doći na svoje, da će jednom kad si poslože živote i kad im djeca porastu, imati više vremena i volje da je posjećuju, pomognu joj u starosti i pružaju makar osjećaj sigurnosti. To nije dočekala, piše nam pismu.
“Samohrana sam majka triju kćeri. Odgajala sam ih, liječila, školovala, brinula za njih, strepila nad njima. Za njihovo sam školovanje čak prodala i nasljedstvo. Kad je došlo vrijeme za udaju, bila sam spremna i pomogla sam im oko svadbe, svakoj od njih. Kad su se kućile, opet sam uskočila najviše koliko sam mogla. Naravno da sam čuvala i unučad, dok su bila mala”, piše nam gospođa Maša.
Bolesna na kori kruha
“Sve što sam imala išlo je njima i za njih. A onda sam se teško razboljela i nisam imala za liječenje. Da se spasim, nešto sam novaca posudila te sam digla kredit. Živjela sam na kori kruha. U to me vrijeme svega nekoliko puta posjetila jedna od kćeri, i to je stala usput. Druge dvije nisu znale ni u kojoj bolnici ležim. To me slomilo”, otkriva nam.
Ono što ju je također teško pogodilo je saznanje da su se kćeri zbližile s ocem i njegovom partnericom s kojima se druže. “I ne samo da su se okrenule njemu, već su si bolje s obitelji njegove druge žene, nego sa mnom bolesnom. Ja sam pak prepuštena sama sebi, ako ih nazovem i požalim se, kažu da ne znaju kako bi mi pomogle”, povjerila nam se.
Izostala podrška
Unuke razumije, mladost jednako ludost, ali svoje tri kćeri, piše, ne može shvatiti. “Ne treba meni ni financijska pomoć, riješit ću to sama, ali da mi trebaju podrška, lijepa riječ i razumijevanje, to mi stvarno treba”, napisala je odbačena majka koja sama nosi teške križeve.
“Što je najgore od svega, rekla sam im da mi sve to teško pada i da im zamjeram što ne mare za mene, ali na to su mi rekle da meni treba psihijatar. To me silno boli, ne znam kako si pomoći i molim za savjet”, napisala je javno ova shrvana majka.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!