Njih četiri para, objašnjava nam umirovljenica Jelena iz Osijeka, dvadesetak su godina bili nerazdvojni. “Ja sam najviše pozivala doma, obožavala sam naša okupljanja i nisam nikome gledala pod prste zove li i on k sebi ili ne zove. Bili smo odlično društvo. Išli smo zajedno na izlete, na more, na zimovanja. Djeca su nam takoreći odrasla zajedno”, opisuje nam.
Potom je napisala da ju je na ovo pismo ponukala ispovijest naše čitateljice Bernarde, koja se požalila da su joj nakon smrti supruga svu okrenuli leđa.
“Osjetila sam potrebu da i sama nešto napišem o tome, jer sam doživjela sličnu sudbinu. Kad sada, sa 72 godine, vrtim film unatrag, osvijestila sam da je naše društvo od četiri para u barem osamdeset posto slučajeva dolazilo baš kod nas. Tu se Nova godina u istom sastavu slavila barem 18 puta. Kod Slavice smo slavili dvaput puta, kod Rože jednom. Mirica i Josip nisu ni zvali, ali im nismo zamjerili jer su imali mali stan, četvero ih je živjelo u 42 kvadrata”, piše nam.
Kuhala, pekla, dočekivala
Potom je napisala da joj ne smeta to što je ona redovito, najčešće subotom, sve pozivala kod sebe, kuhala, pekla i dočekivala, a poslije do dugo u noć prala suđe, već joj je krivo što su se preko noći okrenuli od nje.
“Moj suprug preminuo je prvi iz društva, imao je samo 59 godina. Svi su došli na sprovod, još par puta me nazvali i to je bilo to. Uskoro sam otišla u mirovinu, i shvatila da sam odbačena. Djeca su se već bila odselila i ne žive blizu. Posjećivali su me i još me posjećuju redovito, ali što vam je to, dođu s unucima jednom u dva tjedna.”
Dugi su bili dani
“Moji su dani postali dugi, a znala sam istodobno da se oni i dalje druže. Nije im odgovaralo da nismo svi u paru, dugo nisam mogla vjerovati što mi se događa. S vremenom čovjek to otpusti, stvori si nekakav novi život, ali ne može zaboraviti. Baš sam razočarana u ljudskost”, piše.
Sada ima susjedu koja je također sama pa s njom popije kavu na dnevnoj bazi. “Ili se vidimo na jutarnjoj kavi, ili poslije ručka odemo prošetati. Kad je bila Eurovizija, gledale smo zajedno kod mene. Zimus smo gledala Orašara u našem HNK. Pogledamo si svako malo događa li nešto po gradu pa znamo otići zajedno. Ne žalim više za prošlim vremenima. Svakome na njegovu savjest”, zaključila je svoje pismo naša umirovljena čitateljica.
Imate li i vi sličnih iskustava?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
