“Evo, sustigle i mene godine, napunila sam ih 67. Imam četvero unučadi, (kći ima dvoje djece, a sin i snaha također dvoje). Čuvala sam ih svih četvero. Još se sjećam kako je snaha nakon posla dolazila po djecu kod mene, a čim je ušla kroz vrata ja bih već spremna trčala prema autobusu kako bi na vrijeme u vrtiću preuzela drugog unuka, sina od kćeri”, povjerava nam gospođa Vlada.
Najmlađe unuče čuvala je najduže, neprekidno tri godine. “Svako jutro od kuće sam odlazila u pola pet. Ne živimo na pješačkoj udaljenosti pa sam do njih morala putovati autobusom. Nije mi žao ni truda ni vremena”, napisala nam je ova baka u pismu.
Pomogla je, piše, od srca svima, i djeci dala puno ljubavi. Danas je zbog njih tužna i osjeća se napušteno i usamljeno. “Danas se nitko ne sjeti nazvati, evo prošlo je 12 dana otkako se ni s kim nisam ni čula. To što me ne mogu ni nazvati, to stvarno boli. Čak i odrasli unuk koji sada već ima dvadeset godina, uopće ne pita baku kako je”, piše baka Vlada.
Nimalo poštovanja
Ne traži od njih da stalno vise kod nje, ne traži, piše nam, zapravo ništa osim malo poštovanja. To poštovanje bi značilo tek povremeno javljanje. “Evo, ne samo da baš nitko od svih njih nije nazvao, već se nije udostojio ni poruku napisati”, stoji u pismu.
Sada je postala svjesna i joj se polako urušava zdravlje, što u kombinaciji sa samoćom kod svakoga pojačava zabrinutost. Njezine zadnje riječi pisma glase: “Zasad sam sa zdravljem još tako-tako, nije najbolje, ali ne dam se. Prihvatimo što ne možemo promijeniti.”
‘Od četvero unučadi, samo me jedna unuka posjećuje’
Slično pismo, ali s barem jednom svijetlom točkom u životu, napisala nam je i 76-godišnja udovica Vida. “Imam četvero unučadi, dvije unuke i dva unuka. Svima sam dala jednako ljubavi, ali iako svi živimo u istom gradu, samo me jedna unuka posjećuje”, povjerila nam je u pismu.
Žao joj je, piše, kad ispeče štrudlu od jabuka, a nema je s kim podijeliti. “Prije sam svim slala poruke da navrate na štrudlu, na kraju sam pola bacila, ili odnijela susjedima. Nitko se taj dan ne pojavi. Ta jedna unuka koja me posjećuje, dođe dva, tri puta mjesečno kad uzmogne i lijepo i dugo razgovaramo. Donese mi kakvu medicinsku kremu jer radi u jednom kozmetičkom lancu”, doznajemo.
Da joj nema nje, bila bi do kraja utučena. “Moja odrasla djeca imaju odgovorne poslove i nikad vremena. Ne dolaze često, ali me nazovu. No, od unučadi, koja sada već žive samostalno, kao da imam samo jednu unuku i nikoga više. Žao mi je što je tako, ali pomirila sam se, nemam čarobni štapić da to promijenim”, napisala je.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
