Dok je pisala ove retke, povjerava nam umirovljenica Zana, odradila je usput pravu retrospektivu života. “Kad podvlačim ovako crtu i pogledam unatrag što sam sve napravila i koliko sam se dala na poslu, a osobito s mojom djecom i unucima, nisam zadovoljna. Kao da sam se našla na dijametralno suprotnom mjestu od onoga koje sam si priželjkivala dok sam za svoje najmilije radila sve što se od mene tražilo”, piše u uvodu.
Njezina djeca su, napominje potom, savila svoja obiteljska gnijezda, a kad je ona otišla brzo su se prilagodili bez njezine dotad svesrdne pomoći. Iako je sretna zbog njih, boli je što joj se barem malo češće ne javljaju.
“Moj je životni izbor bio da iz grada preselim na selo i živim izolirano i bez stresa. Okolnosti su bile takve da sam si to mogla ostvariti i došla sam na moje imanje, ostavivši djecu da žive svoje živote. No, čini se da se i nisam najbolje prilagodila, ili to samo moja djeca nisu dobro prihvatila. Oni su si naime vrlo brzo organizirali živote bez mog uskakanja da im pomognem i hvala Bogu to je dobro, ali sada, kako dani idu, tako mi se sve manje i manje javljaju”, povjerava nam gospođa Zana.
Djeca sve rjeđe dolaze
Sve je rjeđe i posjećuju, a sve manje i nazovu. “Stalno se opravdavaju da nemaju vremena, a meni ti izgovori ništa ne znače, zapravo, samo mi stvaraju dodatni pritisak i brige u mojoj glavi”, otkriva.
Ne žali se, objašnjava, na puku usamljenost jer je žudjela za svojim mirom, već je u dugim danima i noćima brine što će s njom biti u budućnosti. “Promatram svoj život i moju djecu i unuke koje se sve više udaljavaju od mene, osvijestim zdravstvene tegobe koje dolaze i osjetim tugu. Sve se češće nađem u nekoj letargiji, iako se svim silama borim protiv tog stanja.”
Preispituje životni izbor
“Čini mi se nekako da su ta stanja sve češća i da gubim onaj mir koji sam si toliko željela na ovom imanju. Ovakav život daleko od svih gubi mi smisao, poljuljana sam, a sve zato što sam zapravo gradila uvjerenje da ću sve što radim i gradim uvijek moći podijeliti s najdražima”, osvijestila je da nije unaprijed razmišljala kako će podnositi odvojenost od obitelji.
“Sada, kad pogledam gdje sam i što sam, uviđam da ne znam istinski uživati u bilo čemu bez svih bližnjih oko mene. Eto dragi moji koji budete ovo čitali, ovo je moja surova realnost i ovo iskreno pismo, preko kojeg se susrećem sa svima vama, donijelo mi je barem malo olakšanje”, stoji na kraju iskrenog pisma gospođe Zane.
Činjenica je da su neki ljudi društveniji i imaju potrebu za bliskošću s drugima, dok drugi više uživaju u samoći i ne ovise toliko o vanjskim interakcijama. Živite li i vi sami? Koji ste tip osobnosti? Što biste savjetovali gospođi Zani, kako se okrenuti nekim ljepšim mislima?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
