Zagrepčanka: Kći me poštuje, nikada me ne bi pretvorila u baka-servis

Već se tjednima ne smiruje rasprava na našoj Facebook stranici o “propisanim” ulogama baka koje, smatraju to mnoge naše čitateljice, imaju moralnu obvezu skrbiti o unucima. Otklon od ovakvog tradicionalnog razmišljanja nerijetko izazove osudu komentatora. No, mi smatramo da je važno čuti te drugačije glasove i razumjeti poruke koje nam donose o osmišljavanju vlastitih života. Čitateljica koja se potpisuje pseudonimom “Sretna baka iz Zagreba”, napisala nam je svoje viđenje stvari. Njeno pismo prenosimo u cijelosti, uz neznatna sažimanja.

Sa zanimanjem već duže vrijeme pratim vaše objave o obiteljskim odnosima. Pročitala sam tekst o djedu i baki koji su shvatili da je čuvanje unuke preveliki zadatak koji oni ne mogu preuzeti. I potpuno razumijem te ljude koji imaju svoje obaveze, moraju zaraditi za režije, a moraju i živjeti, odmoriti se. Vjerojatno su stari poput mene; premladi da bi zapostavili svoj život i prestari da bi imali energije za cjelodnevno bedinanje unuke, uz sve ranije nabrojano.

Ja sam mlada umirovljenica koja i dalje obožava svoj posao. Radim u mirovini, a radno vrijeme mi je dosta fleksibilno. Radim jer želim raditi. To me čini sretnom i dio je moga identiteta. Cijeli život sam privređivala za sebe i nepojmljivo mi je pretvoriti se u kućanicu. Barem za sada.

Moja kći me nikad ne bi pretvorila u baka-servis

Uz to sam i baka četverogodišnje djevojčice koju je rodila moja kći. Odlično se slažem sa svojom kćeri, volimo se i imamo poštovanje jedna prema drugoj. Odrasla je u osobu koja prihvaća odgovornost za svoj život i za život svog djeteta. Jako sam ponosna zbog toga. Svakodnevno čuvanje unuke nije nikada bila opcija, niti bi me moja kći dovela u situaciju da se moram odricati svoga života da bi njoj bilo lakše.

Slažem se s vašom tvrdnjom da su roditelji najsigurniji ostaviti dijete s bakom i djedom, no mladi roditelji moraju naučiti da u životu neće dobiti ono što bi za njih bilo idealno i najlakše. Bake i djedovi im nisu ništa dužni i nemaju nikakve obaveze prema svojoj odrasloj djeci.

Ni moja svekrva niti moja majka nisu čuvale moju kćer. Vodila sam je u vrtić i plaćala sam djevojku koja bi je pripazila kada vrtić nije mogao. Bi li meni bilo zgodnije da sam mogla nazvati baku i reći da ću kasniti, umjesto što sam bjesomučno jurcala s posla prema vrtiću pokupiti svoju kćer? Bi. Ali, preživjela sam. A moja kći je u vrtiću usvojila znanja i vještine koje, sigurna sam, ne bi mogla usvojiti da je dane provodila s bakama i njihovim prijateljicama. Da nisam mogla brinuti o djetetu, ne bih ga imala.

Tko su te žene koje osuđuju?

Zgrožena sam komentarima koji osvanu ispod takvih tekstova u kojima se bake i djedove koji ne žele čuvati unuke proziva sebičnima i lošim ljudima. Što je loše u emancipiranoj baki svjesnoj svojih potreba i mogućnosti? Kakvu poruku šaljemo svojim unukama kada im pokazujemo da smo uvijek dostupne, na raspolaganju, spremne staviti svoj život na čekanje? Ili ga uopće ne živjeti? Ne mislim da smo osuđene na ulogu žrtve i da moramo biti sluškinje. I djeci to treba primjerom pokazati.

Pitam se tko su te žene koje osuđuju bake koje nisu pristale biti baka-servis? Je li ih njihov posao ispunjavao ili je to bila samo još jedna robija u njihovom životu? Je li ih suprug sinoć izveo u kazalište? Razgovaraju li uopće sa svojim muževima? Imaju li podršku u njima? Što čitaju? Putuju li? Kakve su njihove potrebe? S kim se druže? Nije mi jasno kako su došle do zaključka da je nečiji bogat i pun život, u kojem ima mjesta za umjerenu i razumnu brigu o unucima, manje vrijedan od života ženice koja sjedi kraj štednjaka i mrtva-umorna servisira potrebe svoje djece i njihove djece. Govore li iz pozicije neimanja drugih mogućnosti?

Sinoć me je suprug izveo u u kino. Nakon toga smo se zabavljali. Iako naš odnos nije uvijek bio idealan, još uvijek se volimo i razumijemo. Spavala sam do osam. Da čuvam unuku, morala bih se buditi najkasnije u šest ujutro, jer njena majka mora biti u pola osam na poslu. Baš kao ni moja kći, ni moj suprug ne bi dopustio da se tako iscrpljujem.

Moj dar unuci

Imam prijateljicu koja je život posvetila čuvanju unučadi. Sin i snaha joj doslovno iskipaju djecu pred vratima i zgibaju dalje. Čak joj i vikendom dovode djecu jer se oni “moraju odmoriti”. Ne želim tražiti životni smisao u takvim odnosima u kojima nema poštovanja i u kojima se baku “cijedi” i tretira kao besplatan servis čuvanja – zdravo za gotovo.

No to ne znači da ne volim svoju unuku. I ja s njom pečem kolače, idemo u šetnje, vodim je na sladoled, čitam joj bajke. Samo u tome nisam izgubila sebe. I to je najveći dar koji joj mogu dati. (r)