‘Za kćer i unuku radim sve pa opet nisam dovoljno dobar’

Odnos baka, djedova i unučadi utječe na cijelu obitelj pa o njegovoj kvaliteti ovise i kohezijske sile unutar te osnovne zajednice našega društva. Djedovi i bake su uzori, promotori socijalizacije, ali i važan dio u solidarnosti među generacijama o kojoj ovisi i sama civilizacija. Unatoč promjenama kroz koje prolazi sama obitelj kao zajednica, čini se da djedovi i bake ne gube na važnosti. Dapače, aktivno pomažu u odgoju unučadi, na bezbroj načina, možda čak i više nego prije. Pokazao mi je to, sasvim neočekivano, slučajan susret u taksiju.

“Vidite vi ovo vrijeme, zima nikakva, a sad nam je i proljeće, da prostite usra… Ali dok je kiše, ne prestajem voziti cijeli dan, svi naručuju taksi, pa opet dobro, brže mi prođe dan. A sad idem kod kćeri, zvala me prije koju minutu, vi ste mi zadnji za danas. Moram ići hitno čuvati unuku”, rekao je čim smo krenuli.

Kako sam išla s jednog kraja grada na drugi, a on je bio razgovorljiv, prihvatila sam čavrljanje, i ne sluteći koliko će mi ovaj potpuni neznanac svog života prepričati.

Imao je, govori mi, svoj obrt, bavio se ugostiteljstvom. “Ne znate vi kako se tu lijepo nekad moglo zaraditi. Radilo se doduše od ujutro do pred iduće jutro. Ali se zaradilo, pa mogu vam reći, tri generacije sam zbrinuo, i kći i unuku”, kaže mi.

Bogat, a radi u penziji

Vidio je moj upitnik iznad glave, ta vidim da je u godinama kad bi mogao biti u mirovini, novaca ima i previše, pa zašto po cijele dane vozi taksi? Nisam trebala ni pitati, već je odgovorio: “Kći me svako malo pita, tata, pa što tebi ovo treba, imaš novaca k’o pljeve, bavi se unukom. Ne zna ona što je za mene sjediti kod kuće, ja doma nisam bio nikada, uvijek sam samo radio. I tko će sada sjediti i čekati da me kći i unuka zatrebaju, pa nije me zadužila na dnevnoj bazi da je čuvam, ide u vrtić. Kad me trebaju, ja ću k njima pojuriti ma gdje bio, pa taman i da sam u Trstu na kavi. Ali da Miljenko sjedi kod kuće i čeka na raspolaganju, e to ne mogu”, govori mi gospodin otkrivši svoje ime.

Kako kaže, svakakve vratolomije je radio za kći samohranu majku, osobito otkako mu se rodila unuka. “Znao sam ja ići negdje dalje, bajker sam pa imam puno prijatelja, mi bajkeri se volimo družiti. Udovac sam već dugo pa mogu bilo kad i bilo kud. Ali evo, na kći i unuku sam slab, za njih skačem k’o majmun, da prostite… Evo vam primjera, nedavno sam bio već na pola puta do Požege i prijatelj me tamo čekao, a kći je zvala da joj trebam nešto, evo ja sam ovako primio volan, samo sam ga ovako zavrtio i vratio se”, pokazuje mi.

“Jednom me zvala po noći, sva u panici, kaže da su obje pale s kreveta. Ja sam zgrabio što sam stigao, stavio na sebe, došao sam tako izneređen pred njih da se sva uplakana kći počela smijati”, prepričao je.

“Opet ne valjam”

Lijepo je pomoći njima, kaže, ali on radom pomaže i sebi, da “ostane pri sebi”. “Prijatelj mi je lijepo sredio da vozim taksi, imate aplikaciju, sve je jednostavno. Tako se lijepo svaki dan otuširam, uredim, odem raditi i radim koliko me volja i kad me volja. Volim razgovarati s ljudima, lakše mi je, imam se i ja o čemu malo pojadati. Evo danas mi je kći zaprijetila da moram doći pomoći oko rođendana unuke, za vikend će slaviti peti. E sad ja sutra moram stati tu po balone, tamo po nekakve bambusove tanjure, onda još slastičarnu obaviti.”

“A opet će već u ponedjeljak reći da ne valjam, da ne pomažem dovoljno, da sam sebičan kao i cijelog života. Ne može mi ni sada, kad se potrgam za njih dvije, oprostiti što je odrastala bez mene u smislu svakodnevnih druženja. Jednostavno je taj posao bio takav da ga nisi mogao ostaviti, prepustiti nikome, držao sam sve konce u rukama. Supruga je isto pomagala, ali ona si je uzela dio dana za kuću i djecu, ja nisam mogao. Pokušavam to sada nadoknaditi s unukom, ali opet, kažem vam, ne mogu se ja staviti u poziciju ‘na čekanje’ i sjediti kraj prozora u stanu”, iskren je bio gospodin Miljenko.

I dok se malo smrknuo na spomen kćerinih prigovaranja – bilo je jasno koliko ga to muči – ozario se na rastanku i rekao da ga čeka unučica i da mora požuriti jer valja još stati kupiti čokoladu. (r)