Povjerljivo
‘Vlast misli na zdravlje umirovljenika, što manje jedemo, zdraviji smo’
Anonimna svjedočenja naših čitatelja, koja do nas dolaze preko pisama za rubriku Povjerljivo, otkrivaju na kakvom se društvenom dnu nalaze brojni naši umirovljenici. Gospodin Milan iz Zagreba napisao je iskreno pismo za koje bismo mogli reći: Da nije tragično, bilo bi komično.
Kad je otišao u mirovinu koja glasi na 217 eura, piše nam gospodin Milan iz Zagreba, zbog besparice se odrekao mesa i posljedično mu se, tvrdi, popravilo zdravlje. “Kako god okrenem vidim da ova vlast jako misli na naše zdravlje jer što manje trpaš u sebe, sve si zdraviji. Odrekao sam se mesa i sad vidim da je to najbolja odluka u mom životu”, napisao je.
“Kad od mirovine od 217 eura platim sve režije, ostane mi oko 120 eura. Ne žalim se. Od ove cifre Unicefu dajem 15 eura mjesečno, nije mi žao jer to ide onima koji imaju još manje od mene. Podijeliti s nekim tko nema je najbolji osjećaj i ne može se mjeriti ni sa čim.”
“Mi koji imamo malo, ostanimo ponosni. Moja je poruka umirovljenicima – i kad vam je zbilja loše, recite da je dobro i ne dopustite da vas netko sažalijeva. Pozdrav svima koji su u teškoj situaciji”, poručuje gospodin Milan.
Gordana: Borba od prvog do prvog
Za razliku od gospodina Milana, umirovljenica Gordana ne može se pomiriti sa situacijom u kojoj se našla. “Recite vi meni, je li ovo normalno? Radila sam puni radni vijek i sada, umjesto da uživam u mirovini, ja sam na borbenom frontu. Iz dana u dan vodim borbu s preživljavanjem od prvog do prvog”, jada nam se.
“Kad platim režije i lijekove, ne daj Bože odem na neki pregled u Zagreb, to je to za mene. Nakon toga jedva skrpam do iduće mirovine. Skupim si boce doma i jednom mjesečno nekih 7 do 8 eura dobijem na povratu ambalaže. Valjda da država zna i na to bi mi nabila porez”, nezadovoljna je ova umirovljenica.
“Ne znam kad sam si zadnji put kupila nešto od odjeće, jednostavno nemam od kud namaknuti novac za to. Sve što nosim dobijem od ljudi koji nešto više odbace pa mi daju. More nisam vidjela dvadeset godina. Dvadeset! Jednostavno preživljavam, a dokle ću, ne znam, umorna sam od toga”, napominje.
“Voljela bih da se oni na vlasti zamijene sa mnom samo na jedan mjesec. Tada bi uvidjeli jad svakog običnog penzionera, a ne da vide samo one sa saborskim mirovinama kojima su okruženi”, ukazuje na svoj težak umirovljenički položaj Gordana.
Stežete li i vi u mirovini remen? Je li lakše sada u toplije doba godine, kad nema grijanja, i vama, koji imate povrtnjak?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!