Japan ima više stogodišnjaka (pojedinaca starijih od 100 i više godina) od bilo koje zemlje na svijetu. Jedno stoljeće preživi 48 na sto tisuća stanovnika. Po čemu se oni razlikuju od nas ostalih? Je li njihova prehrana zaslužna za dugovječnost?
Shu Djang, epidemiolog iz japanskog Nacionalnog centra za epidemiologiju, kaže da je japanska prehrana prilično široki koncept i bez obzira na jelo, na koje prvo pomislimo, ne čini je samo suši , piše Petar Radaković, dr. med. za Narodni zdravstveni list.
U 39 studija kojima je ispitivana veza japanske prehrane i zdravlja došlo se do zaključka da Japanci uglavnom jedu morske plodove, povrće, soju i srodne proizvode poput sojinog sosa, riže i miso juhe. Taj je način prehrane povezan s manje smrtnih slučajeva od srčanih bolesti, iako ne i sa specifičnim bolestima poput raka, a izgleda da je povezana s nižom stopom ukupnog mortaliteta.
Cujushi Cuduki, izvanredni profesor prehrane i molekularne biologije na Univerzitetu Tohoku, proučavao je koja verzija japanske prehrane točno doprinosi dugom životu. On i njegovi suradnici u početku su koristili podatke nacionalnih istraživanja kojima su usporedili prehranu Japanaca i Amerikanaca 1990. godina. Hrana je tri tjedna davana štakorima čije su zdravlje zatim znanstvenici pažljivo pratili.
Zanimljivo je da su štakori koji su jeli japansku hranu imali manje masti u abdomenu i nižu razinu masnoće u krvi, unatoč činjenici da su oba jelovnika imala jednaku količinu masti, bjelančevina i ugljikohidrata. Ovo navodi na zaključak da su izvori tih hranjivih sastojaka – riba nasuprot mesa, riža nasuprot pšenici, važni za rezultat.
Nisu sve japanske dijete iste
Istraživači su detaljno proučavali različite varijante japanske prehrane u posljednjih pedeset godina i uočili da se prehrana mijenja, naročito u velikim gradovima u kojima ona sve više pod utjecajem zapada.
Smišljali su obroke temeljene na nacionalnoj prehrani 1960., 1975., 1990. i 2005. godine i davali ih miševima. Hrana je bila sušena zamrzavanjem, kuhana i njome su hranjeni miševi. Eksperiment je trajao osam mjeseci i pokazalo se da svi oblici japanske prehrane nemaju isti učinak.
Stariji jelovnici su zdraviji
Miševi hranjeni jelovnikom iz 1975. godine imali su niži rizik za dijabetes i masnu bolest jetre od ostalih miševa, a kada je pregledana njihova jetra otkriveno je da su se u njoj aktivirali geni koji sprječavaju stvaranje masnih kiselina. Tadašnja je prehrana bila posebno bogata algama i morskim plodovima, mahunarkama, voćem i tradicionalnim fermentiranim začinima. Tada se preporučala raznolikost namirnica dok se izbjegavao višak šećera. Kasniji eksperimenti otkrili su da je takva prehrana miševima donijela duži život s boljim pamćenjem i s manje tjelesnih oštećenja tijekom starenja.
Epidemiolog Shu Djang sa suradnicima je objavio nalaze da je japanska prehrana povezana sa zdravijim i aktivnijim godinama tijekom starenja, a Cuduki je zaključio da je ona imala pozitivne učinke na zdravlje ljudi.
Dvadesetosmodnevno ispitivanje ljudi prekomjerne tjelesne težine koji su jeli modernu japansku hranu ili varijantu iz 1975. godine pokazalo je da je grupa iz 1975. godine izgubila više kilograma i imala bolju razinu kolesterola u krvi. I u drugim radovima ispitanici normalne tjelesne težine koji su jeli po istome jelovniku bili su u boljoj psihofizičkoj kondiciji od ostalih ispitanika na kraju ispitivanja.
Čine li nas bakterije zdravima?
Cudaki sa suradnicima u jednoj svojoj studiji smatra, nakon promatranja promjena u crijevnom mikrobiomu, da su možda mikrobiomi ljudi jedan od čimbenika koji potpomažu ove učinke.
Možda se sve svodi na način pripreme obroka kao i na pojedinosti hranjivih sastojaka. Obroke čini nekoliko manjih jela raznih okusa, a sastojci se češće kuhaju na pari, a manje se prže, začinjeni su malim količinama začina intenzivne arome, umjesto prekomjernih količina soli i šećera. Moguće je zaključiti da blagodati japanske prehrane ne dolaze od magične kvalitete sosa od algi ili soje, već od raznovrsne i umjerene prehrane, kuhane na zdrave načine, uz naglasak na povrće i mahunarke.
Tajna dugovječnosti Balkaraca
Balkarci su mali kavkaski narod kod kojih postoji riječi “keštek” i “žuzelek” kojima nazivaju ljude koji su proživjeli sto godina.
Statistika pokazuje da u svijetu živi više od pola milijuna ljudi stogodišnjaka. U svakoj ih zemlji ima, ali ih je najviše na Kavkazu – oko 42 posto, a znanstvenici desetljećima pokušavaju otkriti tajne njihove dugovječnosti. Među njima je i najveća koncentracija ljudi koji žive u drugom stoljeću.
Dugovječan i plodan
Znanstvenici su proučavali njihove navike i uvjete života, a posebno ih je zanimao pastir Falzali Ogli Muslimov koji je doživio 168 godina. Imao je odlično pamćenje, cijeli je život čuvao ovce i u kasnijim je godinama imao dosta snage za preći 10-15 kilometara dnevno. Nikad nije pušio duhanske proizvode, pio je samo izvorsku vodu, kiselo mlijeko i biljne čajeve, a jeo je samo zdravu hranu – voće, povrće i sireve.
U 136. godini oženio se 57-godišnjom ženom i u 137. dobio je s njom kćerku. U 168. godini liječnici su kod njega izmjerili sljedeće: visina 162 cm, težina 56 kg, puls 73, tlak 110/60 mmHg.
Za dugovječnost su bitni geni. Tako je Koka Istanbulova iz Čečenije navršila 130 godina, a Nanu Šaova iz Kabardino-Balkarije 129. Njihovi roditelji, bake i djedovi također su doživjeli više od 100 godina.
Navike i fizički rad
Za dugovječnost su važne i navike. Nitko od kavkaskih stogodišnjaka nema višak kilograma. Svi oni jedu niskokaloričnu hranu u jako umjerenim količinama, obožavaju ajran, maconi i kefir koji su na bazi kiseloga mlijeka i koji normaliziraju probavu, stvaraju “dobru” mikrofloru u crijevima i jačaju imunitet, konzumiraju puno povrća, osobito kupus, koja sadrže biljna vlakna, doprinose dobrom radu probavnoga trakta i sprječavaju razvoj malignih stanica.
Stanovnici Kavkaza vole ljute začine, posebno ljutu papriku koja poboljšava metabolizam i cirkulaciju krvi, ubija bakterije i prevenira nastanak tumora. Planinski zrak na Kavkazu doprinosi zdravlju, jača imunosni sustav i poboljšava funkciju dišnih organa. Gerontolozi su zapazili da seljaci na kavkaskim planinama skoro nemaju plućnih bolesti.
Kavkasko stanovništvo stoljećima živi na istim mjestima, poštuju tradicije predaka, ne mijenjaju svoje navike, konzumiraju samo autohtone sorte voća i povrća, a takav način života značajno smanjuje stresne faktore za njihov organizam.
Većina kavkaskih stogodišnjaka živi u selima i cijeloga se života bave fizičkim radom, odlično održavaju kondiciju i svakodnevno pješače po desetak kilometara. Oni nikada ne kukaju, raduju se svakom novom danu i optimisti su, a optimizam je važan preduvjet za dug i zdrav život, dok pesimizam i agresija znatno smanjuju životne i psihičke kapacitete čovjeka.
