Koliko zla krv može razdvojiti obitelj, svjedočila nam je i naša čitateljica Branka. “Kad su na svijet došli unuci, koji su sada u dobi od deset i pet godina, nismo smjeli biti nasamo s njima. Smjeli smo samo dolaziti kod njih i biti pod snahinim nadzorom.”
“Kasnije je došlo do toga da nam je propisala da djecu smijemo vidjeti jednom mjesečno, po našoj želji. Na kraju je došlo i do toga da je ona bila ta koja je određivala koji će to biti dan u mjesecu“, napisala nam je nesretna majka, baka i svekrva Branka.
Više ne dolazi k njima
“Prestala je dolaziti k nama jer ih ja kao uvijek dočekam s nečim što njoj ne odgovara. Sada više uopće ne dolazi, ali mora dobiti izvješće od sina sve detalje posjeta kad dođe s djecom. Nakon toga dobijem redovnu dozu upozorenja, također preko sina, što sam krivo napravila”, piše nadalje.
“Kriva sam, iako nije ni bila kod mene, jer ja uvijek moram dobiti svoju lekciju. Naš sin sve rjeđe dolazi s djecom i nikad ne smije doći posve sam. Suprug i ja znali smo otići kod njega na posao, kad ima pauzu pa popiti s njim kavu. Sada ni to više ne smijemo“, opisuje gospođa Branka.
Promijenila brojeve mobitela
Svaki dan se ova umirovljenica pita čime je to u životu zaslužila. “Do zadnjeg dana života i moje i suprugove majke, ja sam se brinula o njima, a za mene nikoga nije briga niti će biti, sve mi se tako čini. Moj sin ne smije imati ni privatni mobitel, odnosno mi ga na njega ne smijemo zvati. Ja ga moram zvati na službeni broj. Snaha je promijenila njihove privatne brojeve mobitela i mi ih ne smijemo znati.”
“Evo koliko je tužan moj život. Samo molim Gospodina za njih, da ih obrati, i da nikada ne dožive moju bol i patnju. Hagioterapija mi je pomogla da se malo smirim i prihvatim takav život”, napisala je iskreno naša vjerna čitateljica Branka.
Ovakve situacije nisu rijetkost
Nije ovo jedino takvo pismo koje stiglo na našu adresu. Posve je jasno da je riječ o emotivno opterećujućoj situaciji koja utječe na kvalitetu života naše čitateljice te da bi bilo pogrešno nastaviti živjeti u tako toksičnim odnosima.
Iako je svaka obiteljska priča specifična, komunikacija je kamen temeljac bez kojega se razrušeni odnos ne može popraviti. Iskreni razgovor (bez optuživanja i upiranja prstom) sa sinom i snahom može pomoći u razumijevanju motiva njihovih postupaka i može otvoriti put ka rješenju problema. Možda postoji neka prethodna situacija ili nesuglasica koja je dovela do trenutnih problema. Razumijevanje uzroka može pomoći u pronalaženju rješenja.
Treba misliti i na sebe
Uz sve to, naša bi čitateljica trebala postaviti granice u odnosu sa sinom i snahom kako bi zaštitila svoje psihičko i fizičko zdravlje. Iako se čini nemogućim, taj odnos ne bi trebao biti središnje mjesto njenog života. Prijatelji, hobiji i aktivnosti koje je ispunjavaju mogu biti blagotvorni pa čak i pomoći da se njen problem stavi u pravu perspektivu.
Iako je situacija teška, ova majka i svekrva trebala bi pronaći trenutke sreće i radosti u svakodnevnom životu kako bi sačuvala sebe. A pomoći može i prihvaćanje situacije. Ili barem toga da su stvari takve kakve jesu i da se možda, nakon svega učinjenog, ne mogu bitno popraviti. Ali samo za sada.
Ponekad je potrebno prihvatiti da se stvari neće odvijati onako kako smo planirali i valja se prilagoditi novim okolnostima. Najvažnije je da ne idu od lošega prema goremu i da baka i djed sačuvaju vezu s unučadi. Jer tko zna što nam donosi sutrašnji dan. Možda sve bude puno bolje.
Što biste vi učinili na Brankinom mjestu?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
